Laibach po drugi put ove godine dolazi u Zagreb, ovaj put predstavlja simfonijsku pjesmu ‘Alamut’. Što je ‘Alamut’, je li rat prirodno ljudsko stanje i ima li mjesta na svijetu za ljubav neke su od tema o kojima smo razgovarali pred sutrašnji natup u Lisinskom.
Nakon mračnog i prilično žestokog klupskog koncerta u Tvornici ranije ove godine, Laibach se vraća u Zagreb sa simfonijskim djelom “Alamut”. Što je zapravo “Alamut”?
Laibach: “Alamut” je to, što je rock’n roll možda nekada bio. Naše simfonijsko djelo u devet slika, koje se bavi poznatom pričom temeljenom na povijesnim događajima iz Perzije u 11. stoljeću, kako ih je u svojoj knjizi opisao slovenski književnik Vladimir Bartol. Središnji lik je heretik Hasan ibn Saba, karizmatični vjerski i politički vođa Ismaelita i osnivač misteriozne islamske sekte Asasina – ili Hash‘shasina – , čije se ime i danas izgovara sa strahopoštovanjem.
U romanu samoproglašeni prorok Hasan ibn Saba, navodno poslan od Allaha, iza zidova svog orlovskog gnijezda – zamka Alamut u iranskoj pokrajini Qazvin nedaleko od Teherana – vodi sveti rat protiv Perzijskog carstva, kojom su tada vladali Turski Seldžuci. S malom skupinom spartanski obučenih sljedbenika bori se protiv mnogo jačeg neprijatelja. U zamjenu za lojalnost svojih vojnika – fedajina – ključem koji mu je navodno povjerio sam Allah otključava vrata zagrobnog života – dženneta, kako je opisano u Kur‘anu. Jednom kad fedajini – drogirani od hašiša – okuse ovaj raj, spremni su za ibn Sabu učiniti doslovno sve – pa i atentate i samoubojstva – kako bi se u njega vratili što je prije moguće.
U “Alamutu” ideje radikalnog političkog i religijskog nihilizma isprepliću se s klasičnom perzijskom poezijom Omara Khajama, senzualni stihovi pjesnikinje Mahsati Ganjavi stapaju se s minimalističkim zvučnim bojama temeljenim na iranskoj tradiciji, a ibn Sabov pakleni mehanizam odjekuje industrijskim principom orkestra uz zvuk samog Laibacha. Projekt je stvoren u suradnji s iranskim skladateljima i mnogim drugim suradnicima. Pojedine dijelove kompozicije pridonijeli su Idin Samimi Mofakham i Nima Atrkar Rowshan te Luka Jamnik, Simfonijskim orkestrom RTV Slovenije dirigira iranski dirigent Navid Gohari, a među izvođačima je i teheranski mješoviti zbor Human Voice Ensemble. Osim navedenih, u realizaciju projekta uključeni su i ženski zbor Gallina, Disharmonična kohorta, odnosno harmonikaški orkestar AccordiOna, te članovi i suradnici grupe Laibach.
Objava videosnimka stavke “War” koincidirala je s novom eskalacijom vječnog sukoba na Bliskome istoku gdje je ovih dana opet proliveno mnogo krvi i doista je proglašeno ratno stanje. Laibach ponovno djeluje poput skupine zlogukih proroka s prstom na bilu čovječanstva. Je li rat naše prirodno stanje?
Laibach: Sve tako izgleda; od stvaranja prvih organiziranih državnih oblika prije nekih 5000 godina, vojne aktivnosti odvijale su se u većem dijelu svijeta. Procjene ukupnog broja smrtnih slučajeva uzrokovanih ratom jako variraju. Za razdoblje od 3000. godine prije Krista do 1991. godine, procjene se kreću od 145 milijuna do 2 milijarde žrtava. Navodno je približno 90-95% poznatih društava kroz povijest bilo uključeno u barem povremene ratove, a mnoga su se stalno borila. Čini se da je mir zato samo povremeni interval između dva rata.
Kažete da se “Alamut” bavi idejama radikalnog političkog i religijskog nihilizma. Nihilizam je pojam koji je u povijesti filozofije tumačen na različite načine. Kako vi definirate nihilizam, pritom još i onaj radikalne vrste?
Laibach: Zapravo, teško ga je definirati bolje, radikalnije i preciznije nego što ga definira Bartol u Alamutu, posebice krilaticom “Ništa nije istinito, sve je dopušteno”, što je najviše načelo ismaelitstva i središnja ideja roman koji se, u duhu tadašnjeg europskog makijavelizma i uspona fašizma – roman je objavljen 1938. godine i sarkastično je posvećen Benitu Mussoliniju – temelji na nijekanju svih učenja i tradicija te izražava najradikalniji filozofski skepticizam, nihilizam i cinizam. Taj se slogan u romanu više puta eksplicitno ponavlja i Bartol ga koristi kao središnji moto knjige. U svjetlu kaotičnih vrijednosti i poplave proturječnih informacija koje se vrte u svijetu medija, te degradirajuće diktature društvenih medija i agresivnih destruktivnih ratova koji sve više guše naše vrijeme, ovaj moto možda nikada nije bio relevantniji nego danas.
Obradili ste pjesmu Leonarda Cohena “The Future” koja je postala i temeljem za vašu vlastitu skladbu “The Engine of Survival”. Unatoč apokaliptičnoj viziji planeta u raspadu, Cohen kaže da je ljubav taj “engine of survival”. Dijeli li i Laibach mišljenje da nas ljubav ili ljepota mogu spasiti, ili su u pitanju floskule i prekasno je za bilo kakvo iskupljenje? Drugim riječima, je li ljubav doista još uvijek živa, kako kaže naslov vaše recentne kompozicije?
Laibach: Gdje god ima života, ima i ljubavi; jedno bez drugog nije moguće. Naravno, pitanje je kakva je priroda te ljubavi, kakav je njezin sadržaj, koliko je ljubav samo prazna floskula, koliko je ljubav egoistična, narcisoidna, socialno pragmatična, mehanicistička djelatnost. Za odgovor na to pitanje možda će trebati pričekati do našeg sljedećeg albuma.
Imali ste planove izvesti “Alamut” u Teheranu. Bio bi to novi podvig nakon vašeg slavnog koncerta u Sjevernoj Koreji gdje ste nastupili kao prvi zapadni bend u povijesti. Iran je posljednjih godina bio poprištem brojnih nasilja i prosvjeda, a sada prijeti uključivanjem u aktualni sukob Izraela i Palestine. Koliko je izgledno da će se ovo gostovanje dogoditi i je li uopće sigurno putovati u te krajeve?
Laibach: Kao što smo rekli, koncert u Teheranu ćemo održati odmah kad će to biti moguće. Prije korone smo o mogućnosti koncerta razgovarali i s tadašnjim dužnosnicima iranske vlade u sferi kulturne saradnje. Posjetili smo iranskog ministra za kulturu i islamsko usmjeravanje, dr. Seyyed Abbas Salehija i ministar je izrazio svoju načelnu potporu projektu. Posjetili smo i generalnog direktora za kulturnu suradnju i iranske međunarodne poslove u Organizaciji za islamsku kulturu i odnose na iranskom Ministarstvu vanjskih poslova, g. Seyyed Kazem Sajjadija, koji je također obećao podršku ovoj saradnji.
Osim s ovom dvojicom, razgovarali smo i s nekim nižim dužnosnicima iz sfere kulture, kao i s drugim političkim predstavnicima iranske države i svugdje smo dobili načelno zeleno svjetlo za realizaciju projekta u Teheranu. Nažalost korona je zaustavila pregovore, nakon čega je došlo i do promjene vlasti u Iranu (i u Sloveniji), pogoršali su se odnosi dviju država i nijedna vlada više nije bila otvorena za suradnju. Osim toga situacija u Iranu još se pogoršala za vrijeme masovnih građanskih prosvjeda u zemlji, tako da trenutno ne znamo što nas po tom pitanju čeka.
Čak nam i naši iranski prijatelji savjetuju da trenutno ne putujemo u Iran, jer je situacija u zemlji prenapeta, posebno sada, u svjetlu ponovnog širenja povijesnog sukoba između Izraelaca i Palestinaca. Ipak, nismo odustali od projekta i odlučni smo vratiti se u tu zemlju na barem još jednu rundu pregovora odmah, kad se za tu mogućnost pojavi tračak nade.
Posljednji put smo vas u Lisinksom gledali s programom “Wir Sind das Volk” čije ste dijelove izvodili i u Tvornici. Koliko je vizija rata u tekstovima Heinera Mullera različita od one Vladimira Bartola na čijem se predlošku temelji “Alamut”?
Laibach: Heiner Müller uglavnom govori o intimnom iskustvu rata i opisuje rat kao zlo sa klasičnog humanističkog stajališta. Bartol, dakako, osuđuje ratne strahote, ali rat vidi više kao objektivnu datost, opisuje ga kao sredstvo ideološke borbe, u kojoj su dopuštene sve metode. Rat u njegovom romanu Alamut služi kao meditacija o volji za moć, odnosno kritika te iste volje.
Na samom početku ove godine objavili ste ploču kojom ste se vratili istraživanju izvornog zvuka benda, a čini se da je i prije toga došlo do novog interesa za materijal s prvog albuma i “Nove Akropole” za projekt “Revisited”. Laibach kao da djeluje dvosmjerno kroz vrijeme, preispitujući i reinterpretirajući vlastitu baštinu iznova dok istovremeno na drugim područjima probija neke uvijek nove horizonte. Koliko vam je zapravo bitno ostati u vezi sa svojim korijenima?
Laibach: Jako važno, tako smo radili do sada i tako ćemo raditi i ubuduće. Vrijeme, naime, jest barem dvosmjerno.
Prošlo je skoro 10 godina od albuma “SPECTRE”, vašeg posljednjeg izdanja koje se može nazvati kolekcijom izvornih pjesama u nekoj vrsti, u nedostatku preciznijeg opisa, “pop” formi. Jeste li u međuvremenu potpuno izgubili interes za takav izričaj gonjeni uvijek novim ambicioznim projektima kakav je i “Alamut”?
Laibach: Ne, uopće ne; stvaranje kvalitetnog ‘pop’ albuma naš je najveći izazov i uskoro ćemo mu se posvetiti s najvećom pažnjom. No, to nas neće natjerati da zanemarimo druge složene projekte.
U našem prethodnom razgovoru rekli ste mi da niste “zabavljači ni umjetnici, već inženjeri ljudskih duša.” Jako mi se dopala ta slika, ali bih volio da mi pokušate dodatno pojasniti što smatrate pod tim pojmom, ako još uvijek stojite iza te izjave, naravno. Koja je zadaća takvih “inženjera”?
Laibach: Izraz ‘inženjeri ljudskih duša’ je navodno u Sovjetskom Savezu skovao Jurij Oleša. Kasnije ga je upotrijebio Staljin u sklopu priprema za prvi kongres Saveza sovjetskih pisaca, gdje je rekao da je proizvodnja duša važnija od proizvodnje tenkova, »i stoga podižem čašu za vas, pisci, inženjeri ljudskih duša”. Izraz je kasnije preuzeo Ždanov i razvio u ideju socrealizma, a za njim je to isto poimenovanje upotrijebio i Deng Xiaoping. Laibach taj termin koristi od ranih 1980-ih i smatramo da je puno prikladniji za ono što radimo od pojma umjetnik koji vežemo za nešto umjetno, isforsirano i nametnuto.
Postoji li već vizija nekog sljedećeg projekta na horizontu?
Svakako postoji; 1. studenog održat ćemo eksperimentalni koncert ‘Mi stvaramo budućnost’ u Berlinu, u teatru Gorki a 4. studenog nastavljamo sa trećim dijelom europske turneje ‘Love is Still Alive’. U okviru te turneje čeka nas i važan nastup u Londonu (O2 Shepherd’s Bush Empire), gdje smo posljednji put nastupili i prije četiri godine. Odmah po završetku turneje počinjemo s probama za kazališnu predstavu Bertolda Brechta ‘Die heilige Johanna der Schlachthöfe’ za koju također skladamo glazbu, a ovo će djelo biti premijerno izvedeno sljedeće godine u Bologni. U međuvremenu završavamo dupli album “Alamut” i pripremamo niz reizdanja naših starijih albuma. Sljedeće godine pripremamo i nove izložbe Laibach Kunsta, od kojih će jedna biti i u Zagrebu. U svibnju slijedi nova europska turneja, a na jesen i veća američka turneja s programom LAIBACH:OPUS:DEI. U međuvremenu, naravno, pripremamo i materijal za novi album kako i za neke ostale projekte, koji nas već dugo čekaju.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
