Devet godina tišine ostavilo je dovoljno prostora za blagu sumnju u sve što će potencijalno nadoći iz ponovnog okupljanja grupe.
Kao što je to slučaj u životu, od rane sam dobi naučena da više-manje nikad od ničega ne treba imati (pre)velika ili još bolje ikakva očekivanja. Što sam starija, to više shvaćam ovu tezu, a moja su očekivanja s vremenom gotovo u potpunosti nestala. Ne bih to nužno nazvala pesimizmom, već pukom borbom za preživljavanjem. Tako je to i u muzici, osim kad te, jebiga, ljubav prema bendu malo ponese, ulovi te nespremnog i očekuješ sve ono što te nekad jako davno navelo da zavoliš taj isti bend.
Tako bi se nekako u grubim crtama mogao opisati odnos koji gajim prema ovim momcima obzirom da sam ih imala priliku slušati (što na nosačima zvuka, a što uživo) u (vjerojatno) zenitu karijere sa albumima “The ‘59 Sound” i “Handwritten”, a koji će mi svakako ostati u lijepom sjećanju i u povremenim playlistama svih tuluma ikad u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Ipak, ako moram istaknuti jednu lijepu stvar kod odrastanja, to je ona sposobnost da ponekad staneš na loptu i sve ono što voliš sagledaš sa distance i bez prevelikih emocija.
Stoga, kad su početkom 2022. The Gaslight Anthem najavili ponovno okupljanje nakon devetogodišnje pauze, bile su to lijepe vijesti. Međutim, devet godina tišine (ako ne računamo bljedunjave solo projekte pojedinih članova benda) ipak je ostavilo dovoljno prostora za blagu sumnju u sve što će potencijalno nadoći iz toga. Lajtmotiv koji se može izvući iz tih devet godina pauze svakako je odrastanje i sazrijevanje – kako kod publike, tako i kod benda. Spomenuo je to i Brian Fallon obrazlažući svoje razloge da ponovno okupi Gaslight Anthem, pa je tako posebno naglasio promatranje svega što se odvija, odnosno onoga što se za to vrijeme odvijalo u svijetu oko njega – od lockdowna do preranih odlazaka kolega sa glazbene scene, sve ga je to potaknulo na uživanje u trenutku i, navodno, na to da ništa ne prepušta slučaju. U teoriji zvuči sjajno, zar ne? Valja napomenuti i da se za pomoć i savjet oko tih odluka obratio svom starom drugu Bruceu Springsteenu iz čega se rodio istoimeni duet a ujedno i drugi singl s albuma “History Books”.
No, krenimo ovdje ipak od početka. “Spider Bites” otvara prilično bombastično i odokativno daje naslutiti glavne motive ovog izdanja koji bi se mogli sažeti u Fallonov vječni pesimizam prožet evociranjem nekih boljih dana. I ne vidim u tome neki naročit problem, dapače, samo što se on tu jako trudi reći nešto pametno, a zapravo ne kaže ništa, uopće. No dobro, srećom, tu je već spomenuti singl koji očigledno popravlja stvari, jer kad Bruce uleti u “History Books” na svega nekoliko desetaka sekundi i kaže “I’m keeping time, one day goes by / I try to live ’til the next one”, ja mu bezuvjetno vjerujem jer osjećam tu emociju, što se na žalost ne može reći za ostatak tog singla. Ipak, situacija kao da se malo popravlja na “Autumn” u kojoj je Fallon još itekako sposoban sročiti dobar i zanimljiv tekst. Međutim, usprkos tekstovima s kojima je neke od nas možda svojevrmeno osvajao, u kombinaciji sa manje-više ziheraškim aranžmanom, sve je to to i dalje ipak dovoljno blijedo da uz sav trud ne osvaja na prvo, drugo, a ni peto slušanje. Šteta.
I onda odjednom, k’o grom iz vedra neba – sa “Positive Charge” stiže i pozitivni zaokret. Što muzički, jer tu je napokon riječ o pjesmi u kojoj prvi put na albumu imamo priliku čuti taj prepoznatljiv zvuk (mlađeg) The Gaslight Anthema pa čak i (napokon!) pokoju zgodnu solažu, a što i tematski – umjesto žalopojki za nekim boljim vremenima, Fallon kao da se naglo okreće ka svemu dobrom što mu budućnost nosi (“I need a spark / I need a positive charge / Plug it into my veins and make me love this life again”). Dakle, ipak nije sve tako sivo. Nastavlja se to i u simpatičnoj “Little Fires” koja se čak i ističe kao potencijalni favorit ovog albuma, barem za nas koji smo praktički stasali na “The ’59 Sound”.
U drugoj polovici albuma Fallon se ipak odlučio vratiti svojim provjerenim nostalgičarskim motivima. Tu se posebno ističe “Empires” koja tematski možda i ponajbolje sažima to silno promišljanje o životu. Međutim, većina ovog četrdesetominutnog izdanja obilježena je nekom bizarnom neusklađenošću između Fallona i ostatka benda; on se s jedne strane silno trudi pretočiti sve svoje duhove prošlosti na papir (i povremeno to radi jako dobro) dok ostatak benda kao da ne dijeli njegov svjetonazor.
Čini se da je to glavna prepreka zbog koje “History Books” neće ostati zabilježen u glazbenim udžbenicima povijesti kao najsjajniji biser The Gaslight Anthema. Naravno, ovo izdanje možemo tumačiti kao sazrijevanje benda – jebiga, svi starimo i mijenjamo svoj pogled na svijet, ali nakon devet godina diskografske pauze bilo bi lijepo da je u ovo izdanje utkano malo više strasti ili doslovno bilo kakve emocije koja će osvojiti slušatelja. Na kraju, stari i njihova publika, pa barem to onda ne bi trebalo predstavljati neki veliki problem.
Ocjena: 7/10
(Rich Mahogany, 2023.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
