Prvi dugometražni film varaždinskog redatelja Jurice Hižaka imao je u subotu svoju zagrebačku premijeru u Kinu SC-a.
Poznata definicija trash filma kaže da je to žanr definiran niskim proračunom, amaterskom produkcijom i estetikom koja se ne uklapa u glavne standarde filmskog stvaralaštva. Možda se čini da bi samo ljudi s lošim ukusom voljeli gledati filmove koji su doslovno kategorizirani kao smeće, ali ono što je za nekog smeće, za drugoga je blago.
Samim time, recenzentski aršini su u tom slučaju potpuno drukčije prirode jer se ne može ciljanja neestetika mjeriti s ciljanom estetikom, kao što treba uzeti u obzir i golemu količinu ljubavi i uloženog rada u takav projekt u kojem po definiciji nitko od učesnika nije plaćen, a tko god se bavi snimanjem dobro zna da je film financijska vreća bez dna, u smislu da uvijek može skuplje i bolje.
„Riffs Of Revolution“ redatelja Jurice Hižaka, ujedno pokretača i direktora varaždinskog Trash Film Festivala koji je ove godine navršio svoju punoljetnost s 18. izdanjem, dugometražni je film koji je u odnosu na svoj žanr već postigao fini međunarodni festivalski uspjeh, ako se gleda predstavljanje na slovenskom Grossmann Fantastic Film & Wine Festivalu, te beogradskom Dok’n’ritam festivalu. Zagrebačka premijera dogodila se ove subote u nimalo praznom Kinu Studentskog centra, ujedno najvećoj kino-dvorani u metropoli, gdje je po završetku projekcije na pozornici Hižak uz burne aplauze predstavio filmsku ekipu, nakon čega „Riffs Of Revolution“ kreće u kino-distribuciju po nezavisnim kino-dvoranama po zemlji.
Film je rađen tri godine, a pored otežanih uvjeta tijekom pendemijskog perioda, promijenio je nekoliko snimateljskih ekipa, a samog redatelja pak doveo do rubu kad je skoro odustao od svega. Naime, Hižaku koji je je inače sveučilišni profesor koji predaje fiziku, „Riffs Of Revolution“ je sedmi filmski uradak, ali prvi dugometražnog karaktera, te je zaokruživanje fabule u kompaktnu cjelinu bio veliki izazov u prilično obimnom produkcijskom zahvatu u uvjetima bez sredstava.
Priča filma je jedinstvena, univerzalno razumljiva, recentna, začudna i atraktivna. Film je žanrovski smješten između fantastične rokenrol bajke i akcijske komedije. Glavni protagonist filma je Ray Coduymix (Marko Denac) gitarist benda Razor Jet, koji slušateljima daje natprirodnu snagu kako bi se oni mogli boriti protiv dr. Zempa (Tomislav Šipek) i njegove ZZ-policije za autorska prava. Sam dr. Zemp „koji je nekad bio dobro ljudsko biće, ali više nije“ prikazan je kao nakaradna parodija na kibernetičke filmske negativce, nešto poput Dartha Vadera, a većini iz Hrvatske je jasno da je sličnost imena sa ZAMP-om, tj. hrvatskim zavodom za prikupljanje autorskih prava, itekako namjerna. Time se problematizira i ono što se među malim hrvatskim poduzetnicima uvriježilo kao „ZAMP harač“, koji plaća svaki lokal koji posjeduje neki prijemnik za emitiranje glazbe u svom prostoru, a pobunu, nekad svjesno, nekad nesvjesno inicira rock bend Razor Jet, čiji članovi uglavnom nisu svjesni svoje uloge u kompliciranom pravnom mehanizmu koji manipulira i s njima samima i dakako njihovom karijerom.
Sam bend je kreiran po, može se reći, neiscrpnom hair metal modelu iz 1980-ih koji je i po pitanju glazbe i stavova plodno tlo za parodiranje rokera još od kultnog filma „This Is Spinal Tap“ (1984.). No Hižak tu radi nadogradnju u smislu da dr. Zemp i njegova zla sestra Niniva (Aranka Oreški) žele uništiti Razor Jet tako što ih pretvaraju u boy band nakon potpisivanja diskografskog ugovora sa „Sloboda Recordsom“, koji je također u njihovim rukama. Dakle, i plot je prošaran onim starim kontrastom i sukobom na relaciji rock – pop u kojem je rock glorifikacija buntovništa, a pop prodaja duše vragu.
Zanemari li se trash moment i ako se kao mjerilo vrijednosti uzme ona stara definicija da film vrijedi onoliko koliko uspješno prikazuje patologiju njegovog glavnog negativca, u ovom slučaju dr. Zempa, može se reći da je Hižak uspio zahvaljujući kastu Tomislava Šipeka koji je tu patologiju uistinu izvrsno dočarao. Dr. Zemp doslovce plijeni pažnjom kad god je u kadru već samom svojom pojavnošću i izrazom lica duboko ogorčenog lika lišenog doživljaja jednostavnog ljudskog zadovoljstva. On ne mora objašnjavati da je svoje carstvo izgradio na hendikepu koji automatski isključuje i svaku empatiju za sve oko sebe. Uz to treba dodati i otegotnu okolnost samog filma u kojem svi karakteri govore engleski jezik.
To je možda čudno u početku, no kako se film odmotava, engleski jezik se pokazuje kao određena prednost u doživljaju fikcije „Riffs Of Revolution“ jer sredina i vrijeme postaju neodređeni, a zbog fabule koja funkcionira internacionalno u svom distopijskom svemiru to je svakako plus.
U neku ruku ovakvo žanrovsko ostvarenje nije moglo proći bez redatelja Maria Kovača koji je dobio svoju cameo ulogu, što samo dokazuje koliko je Hižak pazio i na tu vrstu detalja u ovom svakako zabavnom filmu.
Zagrebačka promocija je sinoć imala i svoju koncertnu ekstenziju u kafiću Teatra &TD gdje se u proširenoj verziji okupio i bend Razor Jet koji je odsvirao sve pjesme iz filma i potom nastavio jammati sve dok nije crklo pojačalo. Prst sudbine je i tu odradio klasični rock epilog.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
