Odgovor na pitanje: ‘Ima li grupa Proto Tip jedan od najboljih albuma izniklih iz redova mlađe beogradske rock scene ove 2023. godine?’, mogao bi se sažeti u to da svako novo preslušavanje istog donosi sve jasniju potvrdu.
S debitantskim albumom „S ivice sanjanja“ mladog beogradskog benda Proto tip nameće se još jedno pitanje, a to je koliko su okolnosti njegovog dugog i teškog ‘poroda’ oblikovale pjesnički narativ skladatelja, pjevača i gitarista Nikole Čučkovića, time i zagasiti indie izričaj koji miriše na neke davne albume nezavisne produkcije na kojima nisu toliko bili važni ni produkcija, ni glazbeno umijeće, već same pjesme.
“Proces rada na ovom albumu bio je dosta atipičan. Prosto ne mogu da verujem da smo ga uopšte završili… Rađen je on&off barem dve godine. Više puta je promenjena postava tokom albuma, puno gostiju, čak sam i ja uletao na pratećim vokalima, odsvirao razne gitare, perkusije i sint na nekoliko pesama. Imam osećaj da nijedna pesma nije išla lako, sve su bile gladne za dodatnim deonicama, harmonijama, bojama, atmosferom…“, prisjeća se svega Čučković kojeg na beogradskoj sceni odavno svi znaju po nadimku Čučko.
„S ivice sanjanja“ kao da je album odustajanja – kao da je sazdan od svih onih momenata kad je čovjek prisiljen dići ruke od svega, kad ne može ništa promijeniti, kad ne može u svom mladom životu ni „mijenjati dan za noć“ (poznati stiha EKV-a iskorišten je na ovom uratku), već samo konstatirati da broji beznadne noći. S tom silnom dozom melankolije, koja je u Čučkovom glasu gotovo opipljivo osjetna, Proto tip se dosta razlikuje od ostatka mlade beogradske scene koja se u periodu prije pandemije i lockdowna okupila oko „Hali gali“ kompilacije (i koja je to opet učinila, obzirom da je „Hali gali 2“ najavljen za početak 2024. godine), jer iz njih ne izbija energija, već potonuće. Skoro, da se može govoriti o nekom instinktu samouništenja, želje da se izađe na ledinu s ogoljenom dušom koja živi neke svoje introspektivne slike – pa kako bude.
Čak i s uvodnom pjesmom „Krećem se“ Proto tip kao da naglašavaju nemogućnost upravo tog osnovnog ljudskog impulsa za kretanjem, dok bend na početku pokušava krenuti iz nekog pogubljenog ritma. No možda je u tom silnom nesavršenstvu ona draž u kojoj kao slušatelj dajete neku empatičnu šansu ‘nekim novim klincima’ koji su imali taj peh da su krivo odbrojali početak, ali nisu stali, već su se nekako ‘pokrpali po putu’ što ubrzo pobudi i određeni magnetizam je vas je već i lirika počela zavoditi na neki sebi svojstven i neshvatljivi način.
Kad se zakotrlja „Svet se menja“, tu vam više ne pada na pamet da tu vožnju prekidate jer iz svega progovara sublimirana melankolija koju su jednom davno iza sebe ostavljali underground bendovi iz Manchestera, New Yorka i Londona, kao što je itekako osjetno da Proto tip nije ‘glazbena igračka’ koja se trudi to kopirati, već uspijeva iscijediti iz sebe neki nektar nove, svježe i originalne gorčine.
„Volimo i kada tonemo“ poručuje refren naslovne „Na ivici sanjanja“ i opet su stihovi ti koji okupiraju pažnju u toj pjesmi koja je prebrza za baladu, a prespora za ples, kao što „Izjutra / suton“, koja zatvara A stranu vinila, uz novu dozu zarazne melankolije donosi i nedvosmislen osjećaj koliko Proto tip vladaju atmosferom iza koje stoje.
S pjesmom „Duša u šaci“ situacija se donekle mijenja u drugom dijelu, ili je bolje reći da se najavljuju promjene, jer se decentno uvlači shoegaze žestina koja se ‘otima s lanca’ kad god Čučko ne pjeva, da bi u završnica to učinila potpuno u distorziranom krešendu. Taman kako da singl potencijal pjesme „Sve što boli proći će“ zasjao u pravom svjetlu.
Pretposljednja „Damask“ s naglašenom ulogom (gostujuće) trube kreće na mantričko putovanje do one neke mitske izmaštane točke gdje se susreću istok i zapad. Koliko god taj instrumental odskače od narativa ostatka albuma, doima se da je upravo tu trebao i biti gdje se nalazi kako bi odigrao ulogu najave oluje koju donosi posljednja „Kako ovde“. U spomenutoj Čučko dere svoje glasnice do krajnjih granica, jer je ovakvom albumu nužno trebala ekstatična odjava u kojoj kao da su se sve prijašnje frustracije susrele u jednoj točki – kad introvert konačno gubi kontrolu i kreće u vrišteći očaj zbog spoznaje prostora u koji ga je sudbina bacila.
„Kako ovde“ na koncu i odrađuje onu nužnu adrenalinsku poveznicu s ostatkom Hali gali scene, no ipak ostaje zaključak da je Proto tip njen najsnažniji reprezent po pitanju lirskog izričaja. Ovo je bend koji u svojim redovima ima pjesnika. Upravo ta činjenica objašnjava i nagli rast popularnosti ovog benda u domicilnim klupskim uvjetima. Što se tiče nešto zapadnijih predjela… Oni bi mogli potpasti pod utjecaj Proto tipa i prije nego se može pomisliti da bi se to dogodilo obzirom da se bend tek prije par tjedana po prvi put predstavio zagrebačkoj publici otvorivši nastup grupe KOIKOI u Močvari.
Ostaje i ono pitanje: „Je li moglo bolje?“ Možda i jest, ali obzirom da je uhvaćena esencija zbog koje vrijednost ovog albuma raste sa svakim novim slušanjem, čini se da se stalo u pravom trenutku čime je izbjegnuto da produkcija pregazi emociju. Leptir je nekim čudom preživio kotač na koji je sletio.
Ocjena: 9/10
(Pop depresija, 2023.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
