Obzirom na dva rasprodana koncerta, najveća nepoznanica bila je vidjeti i čuti kako IDEM planira izrežirati koncert konkretnog trajanja obzirom na skromnu duljinu materijala s prvijenca. Antun je tu vrlo dobro promislio što će nam, kako i kada servirati, iako nitko od prisutnih ne bi imao ništa protiv da smo cijeli ‘Poyy’ poslušali i triput za redom.
Ako vas je život odveo u Zagreb ili na Zlarin – nema šanse da niste čuli za Antuna Aleksu, glazbenika koji od najranijih dana gradi svoj muzički portfolio kao član Jeboton kolektiva, bendova Porto Morto i Trophy Jump, a prisutna je tu i jedna specifična baza fanova legendarne Lobotomije i svih onih drugih srednjoškolskih bendova na koje smo možda i zaboravili.
Svi ovi sastavi ostavili su (ili i dalje to čine) svoj trag na zagrebačkoj alternativnoj sceni, ali kad je Antun sredinom ove godine objavio svoj samostalni prvijenac “Poyy”, neočekivano je (i sa samo 25 minuta materijala) izbacio i jedan od najzanimljivijih i najuzbudljivijih domaćih albuma u 2023.
Na žalost, ususret ljetu poslovne su me obveze sprječavale da pobliže poslušam “Poyy” čak i na streaming servisima, a pogotovo na koncertima. No, prema riječima svjedoka, već je IDEM-ov raspašoj na Ferragosto Jamu naslućivao da je “Poyy” odlično prihvaćen kod publike dok su se “Žujice” pretvorile u pravi mali ljetni hit. Ljeto je daleko iza nas, ali svakim jesenskim odlaskom na more u autu se na playlisti negdje izmigolje i stihovi “spremam stvari u kofere za more / zamišljam kako selimo se dole / zamišljam kako bježimo odavde / više nikad neću vidit Zagreb” i lagano primjećujem da se čitavoj “mojoj” generaciji “Poyy” uvukao pod kožu. Ipak, valjalo je tad još ne žuriti sa donošenjem takvih naglih zaključaka, barem dok ne pogledamo i neki IDEM-ov koncert na “domaćem”, zagrebačkom terenu – prvi u toj seriji odigrao se jesenas u KSET-u u kombinaciji sa Svemirkom. Rezultat? 1:0 za Antuna, sorry Svemirko.
Više nema sumnje – nakon rasprodanog koncerta u Vintageu i novog termina dan kasnije u (također rasprodanoj) Močvari, IDEM je postao novi glas generacije, bez zajebancije. Kao što sam to (suvislo) objašnjavala oko 2-3 ujutro u petak u Vintageu: “Poyy” je super-simpa singalong materijal napisan otprilike za mene i moje prijatelje – prosječna starost 28-30 godina, tridesete nam kucaju na vrata i svjesni smo da bismo se trebali uozbiljiti, ali se i dalje ponašamo kao da imamo petnaest (samo nas sad malo više bole leđa, a mamurluci traju malo dulje i jači su). Usprkos tim ozbiljnim zdravstvenim tegobama koje nas (uskoro) tridesetogodišnjake zateknu pomalo nespremnima na sve što donosi nedjelja i novi radni tjedan, IDEMova dvodnevna fešta bila je “the place to be” i za one nešto starije koji su jednom bili mladi.
Obzirom na dva rasprodana koncerta, najveća nepoznanica bila je vidjeti i čuti kako IDEM planira izrežirati koncert konkretnog trajanja obzirom na skromnu duljinu materijala s prvijenca. Antun je tu vrlo dobro promislio što će nam, kako i kada servirati, iako nitko od prisutnih ne bi imao ništa protiv da smo cijeli “Poyy” poslušali i triput za redom – nakon otvaranja sa “Barem 500” i “Nikad ne ne idem van”, cijeli klub se pretvorio u jedan veliki prijateljski singalong koji nije stao čak ni u “gostovanju” sa materijalom Lobotomije, ugaslog projekta članova Jeboton kolektiva čije pjesme ipak žive i dalje.
Zahvaljujući Aleksinom bogatnom glazbenom stažu, Vintage su obilježili i gostujući nastupi Porto Morta s “Vrijeme je za čilanje”, “Pravog bećara” Đutka (ovoga puta bez njegovih Plodova zemlje) i naravno, Antunovog Trophy Jumpa. Iako mu se bend pridružio tek na samom kraju koncerta u zajedničkom solu i završetku “Žujica”, IDEM je u svojoj solo kombinaciji uz Tandaru odsvirao fantastičan koncert u kojem su gosti s mjerom začinili tu veliku proslavu prijateljstva, bez straha da će zasjeniti glavnog izvođača.
Iako cijeli “Poyy” obiluje gorko-slatkim i pomalo nostalgičnim posvetama mladosti, “Par put godišnje” pjevala se poput neke nove himne u kojoj sudjeluje krcati klub gdje se redom nalaze samo poznata lica. Upravo ta situacija najbolje dočarava svu iskrenost prisutnu u IDEM-ovoj glazbi koju piše iz neke svoje perspektive i životnih iskustava, ali na način da to radi prvenstveno za sebe, bez fige u džepu – i time (nas) gađa točno u sridu.
Stoga, valjalo je sve to ponoviti i doživjeti još jednom, već idućeg dana u Močvari, što nije bio nimalo lak zadatak nakon pretjeranog plesanja, pjevanja i šutke u petak navečer. Neki su putem i odustali od te ideje a kako to obično biva, najmlađi (ili najizdržljiviji) su ispoštovali oba dana. Lijepo je bilo vidjeti da nisam usamljena u toj ideji, a znao je to i IDEM, pa je usprkos već spomenutim izazovima oko izbora pjesama i gostiju u subotnjem nastupu opet uspio pripremiti nešto novo i drugačije, što posebno pozdravljam.
Slušali smo tako i nekolicinu neobjavljenih stvari s nadolazećeg drugog albuma gdje je većina već zaživjela kod publike, a uz to, Antun je uspio izgurati svoju ideju do kraja i dva koncerta dva dana za redom izvesti solo, bez pratnje benda, usprkos tome što su mu vjerojatno baš svi savjetovali suprotno. Sad kad je godina napokon na izmaku i top-liste se uvelike pripremaju, sasvim je sigurno da će se na njima naći i “Poyy”, a IDEM-ova vikend fešta u kojoj nikad ne ne idemo van izdvojit će se i kao još jedna mala koncertna pobjeda domaće scene.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
