Vijest je i samo jedna rasprodana Arena a kamoli neće biti njih pet. Ali svakodnevno ‘izvještavanje’ s tih pet koncerata, višekratno popraćeno uvodnim ‘vijestima’, izvještavanje koje se mahom sastojalo od fotografija prikladno naglašenih i sasvim dovoljno vidljivih ključnih dijelova tijela nove najveće estradne zvijezde u Hrvatskoj, upotpunjeno tijelima brojnih domaćih ‘zvijezda’ i pokojom fotografijom običnog puka u publici, nešto je što ozbiljan medij sebi ne bi smio dozvoliti.
Moj se pristup medijima u bitnome nije mijenjao još od kad sam se sredinom devedesetih počeo baviti organizacijom koncerata. U početku nisam ni razmišljao o tome da bi programi koje sam stvarao mogli biti zanimljivi široj populaciji, a još manje da bi se neki od utjecajnijih medija mogao zainteresirati i o njima pisati. Uostalom tadašnja je medijska scena, kad je u pitanju nacionalni doseg, bila svedena na dva partijska glasila kojima smo bili daleko izvan vidokruga – HRT i Večernji list. U Zagrebu smo, pak, imali Radio 101 makar ni s njihove strane nije bilo nekakve sustavne podrške već se ona mahom svodila na pojedince koji su samoinicijativno promovirali programe i izvođače koji su im se sviđali. Denis Leskovar je, primjerice, u svojoj emisiji Magic Bus redovito najavljivao koncerte americana izvođača, dok je to isto s jazzistima radio Davor Hrvoj u Jazz štandu. Ispostavilo se, međutim, da je s vremenom upravo to postala okosnica mog pristupa medijima.
Ako ono što radim privuče pažnju nekog novinara ili urednika super, ako ne – opet super. Nisam lik koji dosađuje ljudima i povlači ih za rukav, nisam ni pomišljao na mogućnost da s novinarima dogovaram objave za koncerte i festivale koje sam organizirao. Sve što sam očekivao od novinara bilo je da rade svoj novinarski posao i da ga rade odgovorno, a na meni je bilo da im svojim, po mogućnosti sve kvalitetnijim, radom skrenem pažnju na programe koje sam pokretao i vodio. Bio sam pritom i prilično radikalan tako da sve tamo do kraja nultih na službene adrese medija nisam slao klasične promotivne objave. Umjesto toga sam kao platformu za objave koncerata i distribuciju informacija koristio internetske forume – svojevrsne preteče današnjih društvenih mreža – gdje su zajedno s ostalim korisnicima do informacija dolazili novinari i urednici. Oni koji su tragali za vijestima. Oni koji su svoj posao radili odgovorno i kvalitetno.
Nisam mislio da će ovakav pristup naići na plodno tlo u već spomenutim mainstream medijima i bio sam u pravu, no krajem devedesetih u Hrvatskoj će doći do velike promjene koja će i nama koji se nismo bavili estradnim biznisom omogućiti da svoje projekte predstavimo čitavoj zemlji. Tu je promjenu predstavljao novopokrenuti Jutarnji list. Kad je Sale Dragaš samoinicijativno počeo pisati tekstove o programima koje sam organizirao, a za koje je smatrao da zaslužuju naći se na stranicama tada najčitanijih dnevnih novina u zemlji, pojma nije imao koliko su na mene utjecali njegovi tekstovi objavljeni desetak godina ranije u kultnom časopisu Ritam. Nije mogao znati jer mu to nisam imao priliku reći. Najbliže upoznavanju smo bili onda kad sam mu u zimu 1992. pijan upao u DJ kabinu KSET-a i „napao ga” zato što je pustio dvije „pogrešne” pjesme grupe Fugazi s briljantnog “Repeatera” umjesto da je zavrtio „Blueprint”, jednu od njihovih undeground himni koja je meni i Bari (Ivica Baričević op.a.), s kojim sam se te večeri naskakao u KSET-u, bila jedna od omiljenih za zborno pjevanje iliti uništavanje glasnica. Dakle, govora o nepotizmu nije bilo, Sale je bio među prvima koji je za moje programe smatrao da zavrjeđuju takav medijski tretman. Ubrzo će se zaredati i drugi novinari i urednici redom iz iste medijske kuće, pa će tako, primjerice, tadašnji urednik Playboya Gordan Zečić inicirati pisanje velikog članka na četiri stranice o mom radu u KSET-u koji će 2002. biti otisnut u hrvatskom izdanju ovog časopisa. Tada sam i prvi put pristao fotografirati se za medije. Naime, bez imalo lažne skromnosti, smatrao sam i još uvijek smatram da su glazbenici oni o kojima se treba pisati i čije fotografije treba objavljivati, a u jednom od svojih odgovora na zahtjev za fotografiranjem u zajebanciji sam rekao da bih možda i pristao kad bi taj zahtjev stigao iz medija u kojem fotografije imaju smisla, recimo Playboya. Jebiga, poziv je stigao.
U narednim će godinama i desetljećima različiti pojedinci na različite načine svoj utjecaj koristiti kako bi programima koje su smatrali vrijednima omogućili da dopru do što šireg kruga ljudi. Pavica Knezović Belan kao novinarka i urednica u kulturi i Gordana Jankoska Vranić kao urednica weba često su bez mog znanja pronalazile prostor za moje, kao i najave drugih organizatora koji su kreirali njima zanimljive i kvalitetne programe, čak i onda kad je prostor za kulturu u Jutarnjem sveden na manje od trećine onog nekadašnjeg. Nisam u početku bio svjestan promjena koje je na našoj medijskoj sceni izazvao dolazak 24 sata. Kad sam iz čiste znatiželje prvi put u ruke uzeo te „novine” ostao sam zatečen. Nikad prije nisam vidio nešto što podsjeća na dnevne novine a koncipirano je poput dječje slikovnice. Nisam znao bih li se smijao ili bih plakao jer ta je mutant tiskovina, ispostavilo se ubrzo, svojim agresivnim nastupom ozbiljno uzdrmala ovdašnje medijsko tržište i konkurenciju navela na preispitivanje svojih dotadašnjih koncepata u kojima je bilo važno što se o nečemu piše, a ne kako to nešto izgleda. Važni su bili novinari i njihov rad dok su fotografije služile kao nadopuna odabranim tekstovima. U takvom razvoju situacije kultura je, kako to obično biva, pala kao jedna od prvih žrtava prilagođavanja konkurenciji kojoj se nije trebalo ni smjelo prilagođavati. I dalje vjerujem da su odgovorni pojedinci u Jutarnjem trebali više vjerovati u inteligenciju svojih čitatelja, a ne se prilagođavanjem konkurenciji, koja to u stvarnosti i nije bila budući da je ciljala na bitno drugačiju populaciju, pokušati dodvoriti onima kojima ionako nisu bili zanimljivi. Nešto slično kao kad je Zoran Milanović SDP ogrnuo hrvatskim barjacima dodvoravajući se desnom biračkom tijelu, potpuno pritom zaboravivši na one koji su mu dotad bili biračka baza, a koji su od njega i njegove organizacije imali određena, većinom neispunjena očekivanja. I dok Milanović svoju transformaciju od predvodnika ljevice do glasnogovornika desnice postupno privodi uspješnom završetku kako se bliže predsjednički izbori, jednako se tako, čini se, svojem finalu približila i višegodišnja estradizacija ovdašnje medijske scene, odnosno onoga rijetkoga što je na njoj vrijedilo.
Naravno da je koncert u rasprodanoj zagrebačkoj Areni vijest. Vijest je i samo jedna rasprodana Arena a kamoli neće biti njih pet. Ali svakodnevno „izvještavanje” s tih pet koncerata, višekratno popraćeno uvodnim „vijestima”, izvještavanje koje se mahom sastojalo od fotografija prikladno naglašenih i sasvim dovoljno vidljivih ključnih dijelova tijela nove najveće estradne zvijezde u Hrvatskoj, upotpunjeno tijelima brojnih domaćih „zvijezda” i pokojom fotografijom običnog puka u publici, nešto je što ozbiljan medij sebi ne bi smio dozvoliti. Ne ako se obraća čitateljima koji od dnevnih novina očekuju da se bave novinarstvom, ništa više i ništa manje od toga. Učinilo mi se logično povući paralelu sa Supervalom, fenomenalnim glazbenim festivalom izvođača školskog uzrasta kojeg je pokrenula i vodi ga učiteljica matematike Ana Bajo. U pitanju je projekt koji je u manje od pet godina inicirao i uvelike potpomogao stvaranje scene koja sve više i više buja, te postupno u javnosti mijenja sveprisutnu percepciju mladih kao površnih i nezainteresiranih, s glazbenim interesima koji ne sežu dalje od trapa i cajki. Za ovogodišnje izdanje projekta kroz koji je, što na festivalu što u sklopu turneje po Hrvatskoj, prodefiliralo gotovo 40 izvođača, a svojim ga je dolaskom podržalo više tisuća mahom srednjoškolaca, zanimanje nije pokazala nijedna od naših dnevnih novina. Nitko od njih nije odlučio makar poslati fotografa da pokuša u objektiv kamere uhvatiti barem djelić one fenomenalne atmosfere, za koju su podjednako bili zaslužni glazbenici i publika, te da istu podijeli sa svojim čitateljima. Pričam o istim onim medijima koji su svakodnevno višekratno izvještavali iz zagrebačke Arene uporno pronalazeći “vijesti” i kad ih već odavno nije bilo. I tako skoro tjedan dana.
Lagao bih kad bih rekao da me sve to iznenadilo, premda, priznajem, onoliku količinu objava bez imalo sadržaja ipak nisam očekivao. Želim reći da gotovo sigurno ne bih ni na koji način reagirao da unatrag nekoliko mjeseci, kad je napokon postalo jasno da će Zagreb i službeno postati nova prijestolnica cajki, nije bilo svih onih “analiza” uzroka zbog kojih su se dogodile sve ove Arene i zbog kojih će se dogoditi još puno njih, analiza koje su, naravno, imale isti cilj kao i naknadno svakodnevno izvještavanje s aktualnih koncerata – klikove. Dakle, postoji platforma koja je pokazala kako se u manje od pet godina može generirati scena koje dotad nije bilo ni u primislima, a koja može biti dio rješenja situacije koju se u “ozbiljnim” medijima etiketira kao problematičnu, a ti isti mediji navedenu platformu skoro uopće ne percipiraju. Da nije bilo entuzijastičnih pojedinaca koji su progurali najave na webu ni Jutarnji, koji je svojevremeno bio jedini prozorčić kroz koji je svjetlost prodirala u podrume u kojima su brojni odlični programi egzistirali daleko od očiju šire javnosti, ne bi o Supervalu napisao ni slova.
I ne, ne prihvaćam argument kako se time trebaju baviti javni medijski servisi, jer i privatni mediji oblikuju javno mnijenje i imaju značajnu društvenu ulogu, danas daleko bitniju negoli je imaju javni, ili točnije, partijski servisi.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
