Gorko iskustvo, koje problematizira prekide veza uzrokovano dobrim dijelom i globalnom traumom, pretočilo se u nadahnuti album koji se prvenstveno bavi narativom iscjeljenja.
Koliko god voljeli Future Islands i koliko god njihova baza obožavatelja bila čvrsta, neumoljiva statistika prodaje nosača zvuka nije im bila naklonjena još od „On The Water“ albuma iz 2011. godine koji je tada dospio do 12. mjesta američkog Billboarda. Naredni „Singles“ (2014.) dobacio je do 40. mjesta iste ljestvice, „The Far Field“ (2017.) do 52. mjesta, a u koroni žrtvovani „As Long as You Are“ svega do 108. pozicije 2020. godine. Možda se iz tog razloga sedmi studijski album „People Who Aren’t There Anymore“ doima kao karta na koju je najviše uloženo kako bi se ta situacija popravila.
Stoga, iako je album rađen dobrim dijelom kroz pandemijski period i oslanja se na životne nedaće članova benda na privatnom planu, doima se pitkim i zaraznim, da se izrazim onim pomalo blentavim izrazom; najpopističkiji je dosad. Stvaran je u uvjetima u kojima je bend bio doslovce atomiziran, tj. njegovi članovi su bili raštrkani po kontinentu i svatko u svojim problemima. Samuel T. Herring i William Cashion našli su se priklješteni nadolazećim prekidima, pri čemu se Herring nesretno vratio u sobu koju je unajmio u bivšoj pankerskoj kući u Baltimoreu, nakon što je proveo godine s partnerom u Švedskoj, a Cashion je nakon razvoda krenuo na zapad, u Los Angeles. Druga polovica grupe – klavijaturist Gerrit Welmers i bubnjar Mike Lowry – ostali su u Baltimoreu, a Welmers je postao otac. No njihove uloge unutar benda su se razvijale. Welmers je počeo spašavati pokvarene sintisajzere i uključivati ih u sessione, a Lowryjevi ekspanzivni glazbeni interesi po prvi su put postali središnji dio pjesama.
Ta situaciju u kojoj je bend stao nakon neumornih turneja u prijašnjem desetljeću, zatim ponovno uspostavljanje ravnoteže i iskušavanje novih uloga je na neki način unijelo više kohezije u njihovu glazbu. Gorko iskustvo, koje upravo problematizira prekide veza uzrokovano dobrim dijelom i globalnom traumom, pretočilo se u nadahnuti album koji se prvenstveno bavi narativom iscjeljenja. Ovaj post-wave sastav je time posljedično svojim zvukom još malo dublje zagazio u 1980-te, ne samo zbog Welmersovog forsiranja starih syntheva, već je i tempo dobio na zamahu jer se odavno zna da plesni ritam najbolje liječi traume.
U tom smislu prve dvije pjesme „King Of Sweeden“ i „The Tower“ nose poletno, ali i znalački obzirom da su u njima sadržani brojni elementi pop pjesme. „People Who Aren’t There Anymore“ se čvrsto drži formule pop albuma koji igra na sigurno zahvaljujući tom otvaranju unutar kojeg kao treća po redu dolazi balada „Deep In The Night“, ali Future Islands je bend koji ima dovoljno iskustva da to iznese dostatno uzbudljivo tako da je i u tom ključnom dijelu otvaranja nove kolekcije pjesama dojam da je upuhnuta nova energija, a ne da Herring i ekipa metiljaju zarobljeni u neinventivnoj etapi (jer kad netko ima sedmi album u karijeri, to često sa sobom donosi vožnju utabanim stazama).
Četvrta po redu „Say Goodbye“ također ide u prilog tezi novom kreativnom uzletu jer je u pitanju izvrsno pogođen singl koji vas stalno drži na nekoj gorko-slatkoj klackalici, jer takva je na koncu i vokalna moć Samuela T. Herringa čija aura kao da pokriva suprotne osjećaje – ne može se reći je li tužan u radosti ili radostan u tugovanju, ali da magično osjeća koju emociju treba negdje dozirati, u to nema sumnje.
Nakon „Say Goodbye“ dolazi „Give Me The Ghost Back“ koja se doima kao izvrsni budući koncertni adut, pa je čak malo nejasno zašto ona nije imala svoje mjesto među čak šest najavnih singlova, ali album je tek izašao, pa nije kasno ni za to. Balada „Corner of My Eye“ savršeno zaokružuje prvu polovicu albuma i tu treba istaknuti Welmersovo majstorstvo gradacijske igre na synthevima.
Ako su Future Islands prvi dio „People Who Aren’t There Anymore“ radili za publiku, drugi su definitivno radili za sebe, što je dobrodošla nužnost zbog koje ovaj pop album dobiva i na težini pored pitkosti. „The Thief“ tako pliva kroz zagasite tonove karakteristične za Future Islands, dok se „Iris“ potom nameće kao novi favorit sa sličnom zagasitom atmosferičnošću. „The Fight“ je otpuštanje svih kočnica na putu u pop manirizme 1980-ih, ali kao što je već kazano, Heringov vokalni talent je u stanju i u takvoj situaciji otjerati sve primisli da bi se Future Islands tu mogli utopiti u mljackavo-prozaičnoj patetičnosti.
No, konstrukcija se pred kraj možda malo klima s „Peach“ koja iako je bila odabrana za jedan od najavnih singlova u sebi ina najviše elemenata fillera, iako je i to možda osjećaj koji vara, obzirom da završnica nosi dva dobra aduta; prvo baladu „The Sickness“, a potom odjavnu „The Garden Wheel“ koja dolazi kao epilog koji odašilje poruku da i u teškim periodima treba hodati dignute glave, što je ujedno dobra poentirajuća završna točka ovog albuma koji se u lirskom dijelu bori s posljedicama rastanaka.
Možda bi bilo pregrubo reći da „People Who Aren’t There Anymore“ predstavlja povratničku točku Future Islanda. Prije je dobra točka za nova upoznavanja i obnove nekih starih prijateljstava, pa se u tom tonu možda opet treba nadati da će nas Future Islands opet koncertno posjetiti.
Ocjena: 8/10
(4AD, 2024.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
