Kad je krajem siječnja ‘Mount Matsu’ objavljen na etiketi Glitterbeat Recordsa istog je dana zasvirao na mojim zvučnicima. Međutim, dok neki albumi možda i dobiju samo tu jednu jedinu priliku, YĪN YĪN moje zvučnike ne napušta već tjednima.
Nakon siječnja koji standardno ne obiluje koncertnim sadržajima, već u veljači postaje sve teže držati korak s redovnim preslušavanjem novih albuma i aktivnim odlascima na koncerte kojih posljednjih tjedana zaista ne manjka. Upravo je to i glavni razlog zbog kojeg je treći studijski album nizozemske četvorke YĪN YĪN „Mount Matsu“ gotovo dva mjeseca čekao svoj red za recenziju. Međutim, iza ugla je i njihov povratak pred zagrebačku publiku pa će vam možda upravo ovaj tekst poslužiti kao poticaj da srijedu navečer umjesto kod kuće provedete na koncertu.
Iako mi te 2022. njihov prethodnik, album „The Age of Aquarius“ definitivno nije prošao ispod radara, čini se da je ipak bilo potrebno malo vremena da me sasvim kupi ta kombinacija azijske pentatonike i psihodeličnog rocka s jedne, i elektronike, disca i funka s druge strane tog naoko šarolikog spektra. Logično, iste te godine sam iz tko zna kojih razloga propustila njihov premijerni zagrebački nastup, no na svu sreću i prije svega zahvaljujući kolegama iz Hangtime Agencyja i Vrela zvuka stiže i prilika za polaganjem svojevrsnog popravnog ispita.
Kad je krajem siječnja „Mount Matsu“ objavljen na etiketi Glitterbeat Recordsa istog je dana zasvirao na mojim zvučnicima. Međutim, dok neki albumi možda i dobiju samo tu jednu jedinu priliku, YĪN YĪN moje zvučnike ne napušta već tjednima jer „Mount Matsu“ još više od prethodnika nudi pregršt interesantnih zvučnih kulisa koje slušatelja mogu odvesti u neka vlastita, sasvim različita maštanja.
Na primjer, „Takahashi Timing“ sasvim dobro pristaje kao dio playliste uz kakvu bi se itekako dalo plesati na nekom afteru u klubu oko 6 ujutro. S druge strane, „Pia Dance“ započinje s nečim što bih možda rado slušala odmarajući na kakvoj plaži dok puše lagani povjetarac samo da bi se potom razvila u nešto sasvim drugo. Ako pomislite da je to možda ipak slučajnost, „The Perseverance of Sano“ ponovno zaokreće priču, ovaj put prema tipičnom surf-rocku a koji na neki čudan način i dalje pristaje tom nizu. Zvuči kao previše? Ako i jest, i dalje odlično funkcionira kao cjelina. Uz to, uzbudljivo je slušati album na kojem gotovo svaka pjesma predstavlja totalni atmosferski zaokret. I ono što je još bolje, svaku od tih atmosfera možete detaljno vizualizirati.
Da potkrijepim svoje stavove, poslužit ću se praktičnim primjerom od prošlog tjedna kad sam s kolegama raspravljala o pitanju vječnom poput onoga o kokoši i jajetu – odabiru jezika kojim će se mladi glazbenici i pjevači predstavljati publici. Jedini smislen odgovor na to pitanje možda će biti pomalo razočaravajući za sve one koji nad njime aktivno mozgaju, ali za sjajnu glazbu tekstovi i jezik zaista nisu presudni, što je zgodno primijetiti upravo slušajući YĪN YĪN.
Publika to itekako prepoznaje, stoga bend trenutno puni ali i rasprodaje klubove diljem Europe. U toj avanturi ponovno će posjetiti i zagrebačku Močvaru koja bi po svemu sudeći zasluženo mogla biti rasprodana. Što je najgore što vam se može dogoditi ako izađete van u srijedu? Govoreći iz vlastitog iskustva, ništa strašno – možda će vas u četvrtak samo malo više boljeti tijelo zbog previše plesanja prethodne večeri.
Ocjena: 9/10
(Glitterbeat Records, 2024.)