Sinoćnji nastup Ivana Grobenskog u Vintage Industrial Baru bio je, baš poput onog koji sam ljetos pratio u sklopu krčkog Tramonta, bliži tonskoj probi nego koncertu. I tada se, naime, okupio tek dvoznamenkasti broj ljudi, no Grobenskog to ni ovaj put nije previše pogodilo, barem ako je suditi po njegovoj zajebanciji s publikom u kojoj većinu i poznaje.
U odnosu na navedenu svirku, razlika je ipak bilo, prvenstveno po pitanju setliste i benda koji ju je izvodio.
U srijedu smo tako dobili preview nadolazećeg albuma “Dynamite”, nasljednika “Apocalipsticka” koji je 2022. bio na svim relevantnim listama najboljih izdanja godine. Samim time, teško je shvatiti kako je moguće da je pobudio tako malo interesa, no mnogo važnije je da se radilo o prilično dobrom koncertu i da novi materijal dosta obećava.
Grobenski svakom idućom pločom iznova izmisli samoga sebe pa se poslije etna i soul/funka okrenuo sampleovima, elektronici i repanju.
Ovo posljednje mu uopće ne ide loše iako bi, primjerice, „Captcha“ ili najavni singl „Dynamite“ teško ušle u kategoriju rapa. Prve asocijacije na njih, kao i na ostale nove stvari, su najeksperimentalniji radovi bristolskih trip-hop prvoboraca pa me naslovna skladba svojom prigušenom, pomalo paranoičnom atmosferom podsjetila na Trickyjev legendarni prvijenac „Maxinquaye“.
Treba naglasiti i da sedam pjesama s „Dynamitea“ koje smo sinoć čuli, vrlo dobro funkcioniraju u društvu onih s „Apokalipsticka“, odnosno zvuče, da se poslužim svojim omiljenim narko-metaforama, kao da je netko „Gunu“ ili „Community“ ubrizgao šut heroina. Drugim riječima, i dalje se tu osjeti funk, ali iščašen i razvaljen gotovo do neprepoznatljivosti. Nešto slično davno je učinio Sly Stone kada je poslije hitoidnog „Stand!“ snimio „There’s a Riot Goin’ On“, jednu od najdrogiranijih ploča u povijesti glazbe.
Dojam je pojačao vizualni dio priče, posebno maske koje su članovi Ivanovog benda nosili na početku svirke. Sam koncert bio je podijeljen na dio gdje su mu pratnju pružili programirani beatovi, loopovi i slična elektronska čudesa te onaj kada su se prihvatili klasičnih instrumenata. To se, međutim, nije odnosilo na Grobenskog koji, kako nam je rekao, na nastupima više konačno ne mora svirati gitaru. Tijekom nešto više od sat vremena izveli su 12 pjesama, a kao najbolje bih ponovno izdvojio već spomenute „Gun“ i „Community“ koje i inače smatram vrhuncima njegovog opusa.
Sve u svemu, čuli smo sasvim dovoljno da nas nabrije na izlazak, bolje rečeno eksploziju „Dynamitea“ – čini se da je opet napravio nešto potpuno drugačije, a jednako dobro.