Petnaest pjesama rođenih u improvizaciji na koncertima s prevladavajućom temom komunikacije u svijetu u kojemu je sve već rečeno i zapisano.
Novi album slavnih njemačkih eksperimentalista Einstürzende Neubauten nosi dva naslova, a kako bismo o njemu uopće govorili, trebali bismo razjasniti što ti naslovi zapravo znače.
Kad su se pojavili na berlinskoj sceni ranih osamdesetih sa svojim prvim albumom “Kollaps”, kritičarima i publici nije bilo lako naći pravu ladicu u koju bi smjestili tu neopisivu simfoniju buke. Svakako industrial, jer je većim dijelom zvučalo kao jutarnja šihta u tvornici vatrogasnih aparata u kojoj se svako toliko po podu prosipa pokoji kontejner alata. Samim time bila je to i nekakva avangarda i eksperimentalni noise, neki su ih prozivali mračnom ambijentalom ili pak atonalnim punkom. No sa svakim albumom grupa predvođena Blixom Bargeldom istraživala je drugačije koncepte, različite načine na koje se buka može igrati s tišinom i nove izazove za slušatelje koji su imali dovoljno hrabrosti ušetati u njihov brutalan i bučan svijet.
Kako je vrijeme odmicalo, bend je sve manje inzistirao na abrazivnom noiseu i krikovima u kojima su rođeni, i već sredinom devedesetih objavljuju albume poput “Tabula Rasa” (1993.) i “Ende Neu” (1996.) na kojima sve više zadiru u elektroniku, a zatim i u konstrukcije sve sličnije pop glazbi, pa na potonjem dopiru do široke publike duetom Bargelda i Meret Becker, “Stella Maris”, pa i minimalističnim singlom “The Garden”. U narednom desetljeću njihova glazba postaje još pristupačnija, a konačnom točkom na tom putom mogao bi se nazvati njihov prethodni album “Alles in Allem” iz 2020. na kojemu su gotovo priglili formu koja nalikuje pop glazbi u najširem smislu, ali je dovoljno pomaknuta da bi je itko mogao nazvati popom. Nešto poput popa s neke druge planete, što su tako i na novom albumu i prozvali novim žanrom – alien pop music.
Taj vanzemaljski pop ponekad i baci pogled na bučne korijene benda, kao primjerice u najavnom singlu albuma “Ist Ist”, ali njegova osnova i ključ za razumijevanje leže u drugom naslovu albuma, a to je “Rampen”. O kakvim je tu rampama riječ? “Rampen” je naziv za uvjetno rečeno pjesme koje bend izvodi u improvizacijskim dijelovima svojih koncerata na kojima bend na licu mjesta stvara određene ritmičke i melodijske obrasce preko kojih Blixa čita razne fragmente tekstova kojima bi nasumce napunio svoj teleprompter, spravu koju koristi poput instrumenta koji generira jezik. Četrnaest takvih “Rampen” našlo je put s koncerta u studio i čine novu ploču, a jedna je pjesma nastala sličnim principom za vrijeme samog snimanja, a to je najduža pjesma albuma i jedna od njegovih ključnih točaka, hipnotička “Planet Umbra”.
Glavna tema ovog albuma jest jezik i njegove zamke, neuspjela komunikacija u svijetu u kojem je “Alles schon geschrieben, alles schon gesagt”, odnosno sve već zapisano i izgovoreno, kako kažu uvodne riječi uvodne pjesme “Wie lange noch?” (ili “Koliko još?” po naški ili pak “How much longer?” na engleski, tj. iste one riječi koje je Blixa pjevao u pratećim vokalima na singlu Nicka Cavea “Loverman” iz 1994. godine). Na “Pestalozzi” autor se uspoređuje s pedagogom iz naslova i njegovim kolegom A. S. Neilom, dok je primjerice “Before I Go” popis obaveza koje treba obaviti prije polaska na put, te je vrlo lako zamisliti kako je Bargeld ovu pjesmu napisao da je može pjevušiti prije odlaska na turneju kako ne bi nešto zaboravio – ugasiti frizer, router i svjetla, iznijeti smeće, ostaviti kriptičnu poruku na vratima.
Pjesma “Besser Isses” se temelji na minijaturi kojom je Blixa prekinuo s Patricijom Kaas, a nastala je kao jedna od “Rampen” na koncertu u Parizu kao posveta bivšoj ljubavnici ako bi se kojim slučajem nalazila u publici. “Everything Will Be Fine” zvuči mnogo mračnije od svog optimističnog naslova dok “Trilobites” govori o fosiliziranim stvorenjima iz doba prije spolova i na neki način govori o filozofiji samog benda koji uvijek traži načine da preraste postojeće glazbene okvire, ideje roda i spola, pa čak i samog subjekta, propituje granice jezika i iznalazi način komunikacije koja nadilazi jezične barijere (“The Pit of Language”) obraćajući se izravno biću.
Mnogo je sve to za provariti i, kao što je s ozbiljnom filozofijom često slučaj, ideje na kojima Einstürzende Neubauten temelji svoj rad nadmašuju inteligencijski kapacitet prosječnog slušatelja koji glazbu konzumira isključivo kako bi se zabavio i plesao. “Rampen (apm: alien pop music)” traje preko sedamdeset minuta i vjerujem da mnogi slušatelji neće izdržati do njegovog kraja. Oni, pak, koji su spremni na glazbene izazove pred sobom imaju još jedan takav za pamćenje, istovremeno začudan i težak, a opet i ugodan i zabavan. Nešto poput teške mozgalice koja vas zabavlja cijelo poslijepodne ili kakve Wittgensteinove knjige koja donosi više pitanja nego odgovora. Blixa i bend u rujnu će nakon dugo vremena dovesti svoj enigmatični show nazad i u Zagreb, bit će zabavno poigrati se s ovim mozgalicama i uživo.
Ocjena: 9/10
(Potomak, 2024.)