Barabe, vile, graničari, čobani i Nikola Tesla. Sve to našlo se na mračnom i surovom novom eponimnom albumu međunarodnog eksperimentalnog folk trija Gordan.
Ako ste kojim slučajem (poput mene) propustili prvi album transnacionalnog eksperimentalnog folk trija Gordan “Down in the Meadow” koji je izišao u jeku pandemijske 2021. godine, vrijeme je da se upoznate s njima na njihovom drugom, istoimenom izdanju koje je ovih dana objavila slavna global sounds etiketa Glitterbeat Records.
Prije nego što pustite glazbu da svira, bacite pogled na mračnu naslovnicu ploče koju krasi crno-bijela fotografija Stanoja Bojovića iz 1960. na kojoj naslovna nadrilekarka tretira polegnutog mlađeg muškarca i već ćete dobiti osjećaj nekakvog tmurnog polumagijskog narodnog obreda koji će uskoro poratiti i zvuci koju istu stvar dočaravaju.
Mješavina ritmova balkanskih gudura praćenih pulsirajućim basom i eksperimentalnom elektronikom koju proizvode bubnjar Andi Stecher iz Austrije i njemački multi-instrumentalist Guido Möbius otvaraju prostor vokalu srpske pjevačice Svetlane Spajić koja je u prethodnim projektima, koji uključuju i suradnje s brojnim veličinama iz umjetničkog svijeta, od Marine Abramović do slavnog kazališnog redatelja Roberta Wilsona, postala sinonimom za jedinstveni spoj tradicionalne glazbe i avangardnog izričaja, kombinacije koja upravo najtočnije opisuje ono što stvara i njezin novi projekt Gordan.
Album otvara “Barabinska” sa stihovima u desetercu koji veličaju odmetnički život preko mračnog drona i minimalistične škripe noisea i šumova. U oštrom kontrastu s nelagodnom i tmurnom zvučnom slikom pjesme Svetlana ozbiljna servira neke od izrazito duhovitih primjera narodnoga pisma poput: “Moram ženu milovat k’o mačku, ako neću – ode u Njemačku!”
Ako vam je uvodna pjesma na trenutke zvučala kao da bi je u svoj set mogli ubaciti Einstürzende Neubauten, naredna “Selo moje”, koju je autorica napisala u posjeti selu Žegar ponad Zrmanje (o čemu tekst i govori), još više podsjeća na neke eksperimentalnije brojeve iz repertoara ekipe Blixe Bargelda, a abrazivnosti zvuka dodatan osjećaj jeze daju prijeteći stihovi – ako ih dobro razumijem – “ubiću te dok zora ne svane”.
Prvi konkretniji groove dolazi sa singlom “Šara”, post punk verzijom pjesme “Navali se Šar planina” koju je popularizirao Bora Spužić Kvaka, a na ovdašnjim pozornicama može je se čuti u izvedbi sjajne braće Teofilović. Pjesma je to o tri čobana koji gluhu silu prirode mole za život. Najavni singl nazvan na engleskom jeziku “The Bell Is Buzzing” (“Štono bruji preko polja zvonce”) kombinira nešto vedriji post punk ritam sa sporijom vokalnom melodijom u spoj koji je ugodan unatoč oštricama feedbacka koji svako malo prodiru kroz rubove njezinog mekog oblaka.
“How A Mountain Fairy Divided The Two Jakšić Brothers” je primjer bugarštice koji datira sve tamo još negdje u petnaestom stoljeću čija melodija može podsjetiti na one kojima se pjevaju neki liturgijski tekstovi. U popratnom tekstu albuma autorica smatra kako je ovo prvi slučaj da se ti zastarjeli oblici usmene predaje prenose u nečemu što bi se moglo okarakterizirati kao popularna glazba, iako sama činjenica da to Gordan na ovom albumu čini jasno govori kako je u ovom slučaju vrlo malo toga “popularno”.
“Krajiška kontra” još je jedan primjer brojalice u desetercu, ovog puta popraćene izraženijim elektroničkim beatom preko kojega se isporučuju dubleti koji sežu još iz Vojne krajine i u skladu s time najviše govore o oružju, sukobima s represivnim organima (primjerice u briljantom stihu “Mala moja, moj čupavi ježe / Zbog tebe me žandar sada veže”) i ratovanju, nakon čega slijedi minijatura od minute i pol “Ne spominji oči plave”, posveta Sinanu Šakiću i Južnom vetru koji su je u zaigranijem tempu izvodili u vremenima bivše nam države.
Album zatvara petominutna “O Nikola”, pjesma nastala na temelju ciklusa o Nikoli Tesli iz pera neupamćenoga pjevača Milana Bilbije koja ponovno na zaigran i ponekad duhovit način nabraja izumiteljeve uspjehe na području inovacije (“Oj, Nikola, ti pametna glavo / Nađe struju, ne bi vjerovao!”), kao i detalje o Teslinom životu kao što je primjerice njegova poznata sklonost prema golubovima. Pjesmu zatvara još jednim sjajnim kupletom koji u jednakoj mjeri govori o tome kako narod vidi sama sebe koliko i o tome kako vidi Teslu: “Što si Srbin, to ništa ne mijenja / Pamtiće te svjetska pokolenja.”
“Gordan” nije album koji se lako sluša, ali je svakako album koji se dugo pamti. Njegova britka nelagoda uvlači se u vene i hladna i mračna tamo se zadržava još dugo nakon slušanja. Kao takav, album me u više navrata podsjetio na domaći underground hit mračnoga folka, sjajni “Ode dite” Adama Semijalca čiju naslovnicu također krasi jedna baba, a koji svojim tmastim tonom i sumornim temama na sličan način slušatelja ostavlja u šoku pred onime čemu je svjedočio.
Ako je Vladimir Lenhart, koji je svoj posljednji album izdao za istu etiketu, svoju glazbu nazvao “ethno noiseom”, Gordan je tom žanru upravo dao novi, još agresivniji oblik eksperimentalnom bukom i surovim, oskudnim melodijama koje bi čim prije trebalo dovesti na ovdašnje pozornice. Emire, ti si na potezu!
Ocjena: 9/10
(Glitterbeat Records, 2024.)