Morate pustiti da vam album sam promijeni percepciju iz nečeg naoko ekstatično eksperimentalnog u jedan od uzbudljivijih pop albuma objavljenih ove godine.
„Samo je Bog bio iznad nas“, rekao je novinarima New York Daily Newsa jedan od putnika Leta 243 Aloha Airlinesa 1988. nakon avionskog incidenta prilikom kojeg je odletio avionski krov u letu, a časopis je našao za shodno objaviti taj citat kao naslov 1. svibnja iste godine. Ezra Koenig je isti citat našao prikladnim za naziv petog studijskog albuma njegovog benda Vampire Weekend, a obzirom na učestale ovogodišnje proljetne incidente i kvarove na američkim zrakoplovima gotovo da je i tu pogodio relevantni trenutak, iako na to nije ciljao.
No nešto drugo je bilo posrijedi, a to je da je riječ o materijalu koji je nastajao tijekom 2019. godine, a posljedično sniman u Los Angelesu, New Yorku, Londonu i Tokiju u periodu koji je uslijedio, dakle tijekom i nakon pandemije, pa se citat: „Samo je Bog bio iznad nas“ mogao primijeniti i na neizvjesnost situacije, kao i na osjećaj kojim se Koenig ravnao prilikom stvaralačkog procesa. Ovo je ujedno i prvi albuma koji su Vampire Weekend snimali kao trio. S Ezrom su bili basist Chris Baio i bubnjar Chris Tomson, ali je krajnji doseg doveo do daleko bogatije zvučne slike, što zbog „vojske“ gostujućih glazbenika, što zbog maštovite produkcije, što zbog multiinstrumentalističkog nahođenja prvog čovjeka benda – kao da je Koenig zadao sebi zadatak snimit svoj „Pet Sounds“.
Naime, prijašnji album „Father Of The Bride“ donio je široku stilsku lepezu i mnoštvo utjecaja učinivši ga najzrelijim djelom benda, obzirom da je sva ta šarolikost nosila jaku konzistentnost kao cjelina. „Only God Was Above Us“ je, najjednostavnijim rječima kazano, zamišljen kao album koji ga treba potpuno nadići. I opet se može zaključiti da je Ezra Koenig maštoviti genije koji odlično poznaje materiju i kojem konci neće izletjeti iz ruku.
Već s prvom pjesmom „Ice Cream Piano“ i prvim stihom „Fuck the world“ Vampire Weekend doslovce lete u nebo, kao da ih je izbacio katapult s nosača aviona zbog kratkoće uzletne staze. U brzom tempu i vratolomnim dionicama je i cijeli prateći orkestar, a po pitanju gitarskog sola Koenig poseže u prošlost za probijajućom gitarskom distorzijom kakvom je Eric Clapton obilježio album „Wheels Of Fire“ grupe Cream.
Vrtoglavi zvučni karusel nosi i naredna „Classical“ u kojoj ništa nije „klasično“ obzirom da zvuči kao sudar neobuzdane gitarističke psihodelije i naizgled benigne pop pjesmice koju nešto kasnije preuzme brutalno hrabar jazz solo na saksofonu. „Capricorn“ usporava, ali zvučni krajolici i u njoj donose famozne obrise i tu novu Koenigovu opsesiju u kojoj kao da se bavi remiksiranjem nekih starih ploča iz 1950-ih i 1960-ih kako bi im dao aromu nekakve radioheadovštine, iako u toj lucidnosti kolažiranja možda ni ne treba spominjati ime Radioheada, obzirom da u tom narativu trenutno nema previše njih ravnih Vampire Weekendu. Možda bi bilo točnije reći da novi album općenito zvuči kao da je Frank Zappa bio zainteresiran za pop pjesme, pa nekako „udario“ u Beatlese iz njihove kasne faze. Da, ovo je album kojem je teško naći manu s koje god ga strane promatrali.
Inspiracija ne jenjava niti jednog trenutka kasnije. „Connect“ donosi upečatljive klavirske bravure u nevjerojatnoj psihodeličnoj slici koju kao da pogoni akustični jazz trio. Na stari Vampire Weekend podsjeća tek sjetna „Prep-School Gangsters“, balada koja pomalo „otkucava“ zlokobno poput Policeove „Every Breath You Take“, a na nju se nadovezuje introspekcijski spleen odlične „Surfer“. No u rock surf maniri dolazi naredna „Gen-X Cops“ koja progovara o trenutnim sudarima generacijskih svjetonazora. Iako pripadam takozvanoj generaciji X ne mogu naći ništa loše u opservaciji koju nudi ta pjesma obzirom na konzervativne stavove koji dolaze iz redova moje generacije koja se do jučer smatrala naprednom, time vjerojatno i „cijepljenom“ od nazadnjaštva, ali kako pjeva Koenig: „Each generation makes its own apology“, tako bi bilo dobro prihvatiti kritike – i nas su učili da je svijet okrutno i usrano mjesto, ali bi bilo dobro ne provoditi načela te „akademije“ koja ni tada nije bila izbor mnogima od nas. Bolje se zapitati zašto jedan bend cijelu generaciju proglašava policijskom.
„Mary Bone“ također donosi hrabre produkcijske rezove, tako da ni ona ne spada u neku naizgled klasičnu baladu. Pretposljednja „Pravda“ je dakako zbog razumljivosti naslova interesantna i nama, a ona se pak tiče Koenigovih istočnoevropskih korijena i dakako progovara o starim i poznatim temama; homofobiji i predrasudama. Album zatvara ciljano iscjeljujuća „Hope“, s dužinom od gotovo osam minuta trajanja. Time nadmašuje popističkih 3-4 minute ostalih brojeva. I to s razlogom, jer kako da sa svakim ponovljenim stihom „I hope you let it go” nanosi novi tanki sloj empatične ljudskosti koju redovno gubimo na dnevnoj bazi u ovom svijetu.
Iako je album šokantno kaotičan na prvo slušanje, posjeduje dovoljno „kuka“ da vas natjera da ga ponovno slušate, a njegova slojevitost ima sporogoreći fitilj – treba vremena kako bi se ukazao konačni oblik. Gotovo da morate pustiti da vam album sam promijeni percepciju iz nečeg naoko ekstatično eksperimentalnog u jedan od uzbudljivijih pop albuma objavljenih ove godine. „Only God Was Above Us“ je vješto zakrabuljeni pop album u svojoj srži. I kao takav, autora ovih redaka još uvijek ne pušta. Skoro sam se zaletio nakon prvog slušanja napisati recenziju i sve to okarakterizirati kao opsjednutost stilskim vježbama u redovima Vampire Weekenda, ali bih se grdno prevario. Bila bi greška reći da se u današnje vrijeme ne snimaju albumi koji vas mogu držati mjesecima svojim uzbudljivim tkanjem. Ovo je definitivno jedan od njih.
Jedan od najljepših istovremeno eksperimentalnih i pop albuma ove sezone. Slušati dok vam, simbolično kazano, neka viša nevidljiva sila ne odnese plafon iznad glave, taman da pomislite na to koliko ima smisla naslov albuma koji vas je odveo na nezaboravni let.
Ocjena: 10/10
(Columbia / Menart, 2024.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
