Glazbena zbivanja u glavnom gradu Crne Gore nisu baš nešto u što je pretjerano ili uopće upoznata hrvatska publika. Ravno do dna dobio je poziv koji nije htio odbiti, jer nema boljeg načina dobivanja informacija od onog kad je novinar na terenu.
Janko Popović se upoznao s novinarima ove redakcije na prošlogodišnjem SHIP showcase festivalu u Šibeniku da bi se proljetos na beogradskom Kontaktu (također showcase festivalu) već družili kao stari poznanici. To je posljedično vodilo do Jankovog poziva da Ravno do dna isprati njegov glazbeni festival Rockstrikcija koji se održao proteklog petka i subote u Podgorici, glavnom gradu Crne Gore udaljenom od Zagreba nekih pedesetak minuta leta low cost avio-kompanijom po cijeni od kojih pedesetak, odnosno stotinjak eura ako odlučite ponijeti i najmanji kofer.
Janko je, što bi se reklo, vizionar koji je dosad u svom gradu organizirao pet izdanja festival Rockstrikcija na koji se istovremeno trudi dovesti nove i zanimljive bendove iz cijele regije, ali i ona provjerena imena koja će osigurati posjećenost – nužan balans za ucrtati Podgoricu u regionalnu festivalsku mapu.
Ovogodišnje šesto izdanje festival ujedno je bilo i prvo open air karaktera, smješteno kraj rijeke Ribnice na platou kraj Muzičkog centra Crne Gore na koji se može smjestiti oko 1.200 posjetitelja. „To je realnost za ovaj festival. Mi nismo veliki grad i kad sve oduzmeš i zbrojiš to je kapacitet za ovu vrstu događanja“, objasnio mi je Janko. Računica se pokazala točnom tijekom dvije večeri Rockstrikcije koje su bile i tematski, tj. žanrovski posložene po pitanju lineupa. U petak su nastupili Artan Lili, Funk Shui, Rotko Stjuart i Elemental, a u subotu Mortal Kombat, Šiza, Autogeni trening i Brkovi.
Prvu, uvjetno kazano, pop večer, otvorio je beogradski Artan Lili, bend predvođen Bojanom i Romanom Slačala, koji se ne samo ove sezone pozicionira kao bend koji otvara brojne regionalne festivale po sistemu: „jako ime koje će odmah okupiti publiku“. Rockstrikcija nije bila izuzetak te prakse, već potvrđivanje pravila. Na koncu riječ je o festivalu koji se odvija isključivo u noćnom i večernjem terminu, jer bi popodnevni gigovi samo donijeli skapavanje od vrućine i za bendove i za publiku.
Prva večer je pak bila pomaknuta još kasnije od predviđenih 21.30 sati iz razloga što se nešto odvijalo u obližnjem Muzičkom centru Crne Gore, dakle došlo je do one klasične clash situacije kad jedna državna institucija trenira strogoću nad rock festivalom koji joj je došao u dvorište, no ad hoc prilagodba tim otegotnim okolnostima prošla je bez većih trzavica, a festival je posljedično trajao do nekih 2.30 sati u noć.
Artan Lili su tako grunuli u primetimeu i očekivano bacili publiku u ekstazu svojim plesno-žestokim koktelom i besprijekornom isporukom pjesama među kojima nema manje od deset hitova čiji refreni se jednakim žarom pjevaju na koncertima od Vardara do Triglava. Dakle, Podgorica nipošto nije iznimka, evo sad i po svjedočanstvu novinara s Ravno Do Dna. Eh da, Artan Lili je na Rockstrikciji predstavio i novog bubnjara u svojim redovima. Na svirku se to nije odrazilo nimalo, jer teško da bi tandem Slačala odabrao nekog lošeg.
S makedonskim triom Funk Shui dosad sam se djelomično upoznao preko njihovih prijava na Natječaj Zadužbine Milana Mladenovića, uz to je riječ o sastavu koji je i na Europavox listi talenata koje treba vidjeti i čuti uživo. Njihova stilska šetnja opisana kao funk-etno-techno-dubstep prilično je točna posebno kad se uzme u obzir glavni adut benda, a to je Luka Gorgievski – odličan pjevač prepoznatljive boje glasa (što bi se reklo: rođeni pjevač), ujedno i gitarist koji kao da se napajao na gracioznosti jednog Princea, a na kraju koncerta je sjeo i za bubanj i pokazao da mu ni taj instrument nije stran.
Funk Shui su potkovani znanjem i znaju potegnuti, no možda bi više mogli poraditi na flowu svog nastupa kao cjeline, jer žanrovska rascjepkanost donosi oscilacije u reakciji publike, a opet, možda je to stvar subjektivne percepcije nakon vrhunski spakiranog nastupa Artan Lilija prije njih.
Najveće iznenađenje prve večeri bio je podgorički mnogoljudni sastav Rotko Stjuart (čak 11 članova na bini). Radilo se o prvom nastupu tog benda čije je feelgood disco funk hitove dobro znala domaća publika. Kako me Janko uputio, riječ je o svojevrsnim crnogorskim Residentsima obzirom da njegovi članovi kriju svoj identitet, a riječ je istovremeno i o ekipi sa solidnim produkcijskim TV stažom kad je riječ o video vizualima pa je Rotko Stjuart jedini od svih bendova imao posložen i prateći video program na velikim led ekranima. Uglavnom osjećaj kao da ste zalutali u neki paralelni svemir i tamo zapeli na funk-disco tulumu zvijezda čije pjesme svi pjevaju, a vi nikad čuli ni bend, ni pjesme.
Uz to svi su imali identične perike na glavama, a zajebancijom je okrunjen i sam kraj kad je Pjevač predstavljao ostale članove benda na način: „Na bubnjevima je Bubnjar! Saksofon svira Saksofonist!“, pa tako dalje dok mistični trio koji je sve te muzičare okupio sebe nije predstavio kao Rotko Stjuart. Obzirom da je bis bio neizbježan i pored razmrdane satnice, Rotko Stjuart je očigledno bio veliki glazbeni trenutak, kako za Rockstrikciju, tako i za podgoričku publiku.
Zagrebački Elemental je imao nezahvalnu poziciju, jer jedno je zatvarati neki festival u ponoć, a drugo dva sata iza ponoći. Taj dan smo se zahvaljujući putovanju na istom letu prilično dugo družili obzirom da je i sam let kasnio skoro dva sata na polasku iz Zagreba. Uglavnom, naslušao sam se njihovih živopisnih koncertnih priča i doživljaja s balkanskih cesti, valjda kao svoj kolega Marko Podrug koji je napisao njihovu biografiju. Da skratim, moj zaključak je da je Elemental najbolji kad ga niz sjebanih situacija odvede u neku slijepu ulicu. U takvim situacijama u kojima se odnosi u mnogim bendovima počinju opasno klimati uslijed problema, Elemental se osnaži. Možda je to i najvažnija tajna njihove dugovječnosti – ne raspasti se kad dođe sranje. A sranje uvijek dođe.
Njihov nastup na Rockstrikciji bio je tako pobjeda u porazu. Publika se već počela osipati, no Remi, Shot i ekipa su to zaustavili po izlasku na pozornicu i s prvim taktovima „Hej, sanjalice“ sve privukli do pozornice da bi se s narednom „Neustrašivi“ cijela stvar još više razbuktala. Narednih sat vremena Elemental kao da je zgusnuo redove u isporučivanju hita za hitom i opet opravdao svoju reputaciju benda zbog kojeg se isplati ostati do samog kraja.
Subotnja večer dovela je potpuno drugu vrstu publike – tinejdžere nabrijane na punk, metal i „wellness“ – one čija energija se doima neiscrpnom, koji mogu headbangati cijelu noć i potpuno rasklimati i rastaviti ogradu pred pozornicom pred očima nemoćnih redara, ne zato jer su nasilni, već zato što se ne mogu obuzdati kad ih rifovi i ritmovi ponesu.
Večer su otvorili beogradski Mortal Kombat, koje sam prvi put gledao uživo te večeri i koji su po raspoloženju publike omiljeni poput hrvatskih Brkova koji bili headlineri umjesto predviđenog Eyesburna čiji je povratak na festivalske pozornice ovog ljeta pošao u krivom smjeru obzirom da je otkazano čak 13 nastupa.
Da, Mortal Kombat su omiljeni poput Brkova, dobrim dijelom i zbog zadrte nazadnjačke poze njihovog frontmena koji naizgled brani neke boje punka i metala kao da su neke 1980-te u pitanju, a u biti je sve to neki ciljani populizam koji očigledno prolazi. Uglavnom, riječ o bendu s već definiranom strukturom u zanatskom pristupu, odavno dobro isprobanim elementima spomenutih žestokih žanrova u svom izričaju i solidno izgrađenom fan bazom. Dakle, sigurni su u okvirima koje su izgradili, ali krajnje zamorni ako očekujete neke imalo modernije pomake.
Te pomake je nakon Mortal Kompata donijela koprivnička Šiza – dvojac koji je te večeri potpuno razvalio svojom na nož preciznom svirkom punom ubojitog groovea i gotovo plastično dočarao kako treba danas promišljati i kreirati žestoki zvuk. Tijekom njihovog nastupa nitko nije trebao nagovarati klince u prvim redovima da headbangaju do iznemoglosti na dotad im nepoznat bend. Prava pobjeda na mišiće. Šizu je Podgorica izuzetno dobro prihvatila.
Domaći punk-core Autogeni trening imali su tu prednost nastupa na domaćem terenu i pjesme koje je dobar dio publike unaprijed znao, obzirom na kultni status koji je taj bend iz Nikšića stvorio u posljednjih dvadesetak godina u matičnoj zemlji. Karakteristični su po repetitivnosti kratkih strofa čime stvaraju ozračje uvlačenja publike u trans i to im je na prvoj open air Rockstrikciji itekako išlo za rukom.
Naravno, zvijezde večeri bili su Brkovi za koje potpisnik ovih redaka redovno nema živaca, ali eto uvjerio sam se da ih i u Podgorici publika „puši“ bez zadrške jednako kao u Zagrebu i Beogradu. Na koncu, drago mi je zbog Janka Popovića koji je postigao to da mu festival naraste do open air gabarita i da svakako zakuca dobru poziciju za naredno izdanje, jer koliko je Rockstrikcija dobrodošao festival za Crnogorce, toliko je i za regionalnu scenu koja ima dobar razlog za potegnuti na početku lipnja do juga na kojem postoji jedna festival koji se rockom bori protiv svih restrikcija, ponajviše onih u glazbenoj ponudi.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
