Zagrebački alt-jazz rock fusion bend nastupio je sinoć u sklopu programa ‘Žarište’ u Klubu Kazališta Komedija – Kontesa.
Nakon svibanjskog otvaranja s tri koncertne večeri u Klubu Kazališta Komedija – Kontesa, program „Žarišta“ posvećen modernim domaćim autorskim glazbenim stvaraocima nastavio se i u lipnju uz sinoćnji nastup grupe Truth ≠ Tribe u kojoj muziciraju Mak Murtić na saksofonu i flauti, Nenad Sinkauz na gitari, Nenad Kovačić na udaraljkama i Jurica Rukljić na električnoj tubi.
Razlog zašto je ovog puta koncert održan u četvrtak, a ne u petak, može se potražiti ne samo u činjenici da je lipanj ove sezone doslovce pun k’o šipak s koncertnim događanjima, već i u tome što danas počinje i Europsko nogometno prvenstvo, a time dakako i groznica koja ga prati. Sinoćnja posjećenost nije bila kao na koncertu Kozmodruma kojim je zatvoren svibanjski niz, no dobrog raspoloženja nije nedostajalo u publici, kao ni na pozornici gdje je sve izgledalo pomalo kao generalna proba pred eventualni ulazak u studio.
Naime, prošlo je pet godina od objave prvijenca „Distances“ i bend je sada doista zreo za novo studijsko poglavlje. Posljednji put smo Truth ≠ Tribe pratili prošle godine u Petom kupeu kada je sastav nastupio u proširenom izdanju s pjevačicom Majom Rivić i trombonistom Lukom Žužićem i kad su se dobrano nazirale promjene u zvuku obzirom da se gitarist Nenad Sinkauz (koji je tijekom perioda korone došao na mjesto Luke Čapete) i više nego dobro udomaćio, te unio ribotovske i albinijevske sonične vizure. Sinoć je pak to sve otišlo korak dalje u izričaju benda koji je odlučio predstaviti dobar dio novog materijala u kojem itekako ima i Sinkauzovog autorstva.
„Zar ćemo svirati ono moje?“, pitao Nenad Maka pred nastup, vjerojatno očekujući neki „nije još vrijeme“ odgovor, no Murtić ga je iznenadio i rekao: „O da, itekako. I još puno toga“. Tog „i još puno toga“ zvučnog putovanja koje je uslijedilo te večeri se ne bi posramio niti jedan jazz klub u nekoj svjetskoj metropoli, a prvi dojam je da novi materijal prilično odskače od onog što se može čuti na „Distances“, ali i na live albumu koji je kvartet izbacio nesretne 2020. godine kao svojevrsnu kompenzaciju za period kad se u klubove nije moglo kročiti.
Ambijentalnost i impro komunikacija visokog intenziteta u sporijem tempu kao da su nove odlike ovog alt-jazz rock fusion benda, pa mi se činilo da i Jurica Rukljić više uživa u izvedbi, jer uvijek mi je on u glavi kao čovjek-mašina koji preko usnika svoje tube pumpa ritam ne bi li dokazao da nema tog basiste kojeg on ne može zamijeniti. Inspirativni su ti momenti bili za svakog člana – komuniciralo se glazbom, zadirkivalo i istraživalo. Išlo se u krajolike koji ne duguju toliko zvuku Balkana (kao što je to prije bio slučaj) i time bilo primjetno da Truth ≠ Tribe u ovoj fazi nemaju namjeru sebe pretjerano vezati za podneblje koliko s druge strane žele da ih sama glazba odvede negdje gdje dosad nisu bili.
Dakako „Distances“ tour de force od dobrih 10-15 minuta bio je ostavljen za finale nastupa, no i on se doimao pomalo kontrastnim u odnosu na minucioznu ambijentalnost novog zvučnog poglavlja, koje će, vjerujem, ubrzo biti i diskografski zabilježeno. Dakle, Truth ≠ Tribe osim što su dokazano dobri kad treba šibati ritam, izvrsno funkcioniraju i kad donesu otmjenu galantnost ambijentalnog poigravanja. Vrijeme je za ulazak u studio, momci.