Sinoć su u Puli petnaest minuta prije službene najave na teren istrčali Yorke, Greenwood i Skinner i sva trojica zabili golove i priredili majstorsku igru. 0:3 za goste, a domaća publika je uživala bez trunke frustracije.
Thom Yorke, Jonny Greenwood i Tom Skinner sinoć su održali svoj drugi nastup kao grupa The Smile u Hrvatskoj, ovog puta u Malom rimskom kazalištu u Puli.
Koncert grupe The Smile koji je prvotno bio najavljen u Pulskoj areni, udomljen je u open air prostoru Malog rimskog kazališta Arheološkog muzeja, koji se pokazao itekako adekvatnom zamjenom za auditorij od dvije – dvije i pol tisuće posjetitelja, po slobodnoj procjeni. Naime, taj preuređeni prostor antičkog kazališta s dograđenim čeličnim tribinama u samom centru grada, uz Arenu uistinu još više podiže letvicu Pule kao jedne od najprimamljivijih ljetnih koncertnih destinacija i za publiku i za izvođače.
Jest da ga je prošle godine otvorila koncertom britanska grupa Morcheeba, no čini se da će atraktivnost tog prostora tek dobiti na cijeni kod stranih izvođača nakon što su ga sinoć uspješno „testirali“, usuđujem se reći, trenutno najveći asovi koncertne produkcije. Može se netko zapitati koliko uporišta ima ta tvrdnja, obzirom da The Smile još nisu narasli da napune Arenu i ako bi se pod produkcijska mjerila uzimao onaj svima poznati aršin brojanja šlepera koji tegle opremu, no ovdje je nešto sasvim drugo po strani i tiče se dakako produkcije zvuka.
Naime, odavno je poznato da su Radiohead uvijek bili maheri i kad se radilo o okupljanju minucioznog ljudstva koje se brine za sve segmente produkcije zvuka, a identična praksa je uzidana i u same temelje trija The Smile. Za početak, The Smile ne koriste pozornicu kao prostor showa u klasičnom značenju onoga što predstavljaju nastupi uživo, već kao da maksimalno žele na pozornici stvoriti atmosferu studija, a to znači natrpati istu glazbenom opremom do te mjere da tu moraju postojati stazice po kojima se svi kreću jer općenito nema previše slobodnog prostora za šetnju.
Nastupi su im isto tako osmišljeni, svaka pjesma ima apsolutno drukčiju produkciju od prethodne i sve se odvija precizno ‘pod konac’ bez ijednog zastoja bilo koje vrste tijekom promjene instrumenata, koje su stalne. Tehničari i roadiji su konstantno na pozornici i prate svaki detalj (posebno mi je za oko zapeo moment kad je jedan od tehničara upravo zbog nedostatka prostora legao ispod klavira i spreman s ispruženom rukom čekao pravi trenutak da Jonnyju Greenwoodu usred sola promijeni zvuk – jedan „tap“ rukom nakon kojeg se povukao s pozornice i krenuo za nekim drugim zadatkom).
Ono što bi se moglo nazvati producentskom avangardom zvuka oduševljavalo je s razglasa jer niti jedan bend nema tako živahan miks uživo s predivnim frekvencijskim i dinamičnim rasponima. Dizajn svjetla je pak bio također predivno osmišljen – ništa megalomansko, već efektan vizualni minimalizam, taman kao nadogradnja i pojačivač dojma svega onoga što se u zvučnom spektru odvijalo na pozornici.
Obzirom da sam bio i na njihovom prvom koncertu prve „A Light For Attracting Attention“ turneje prije dvije godine u onoj nesretno kipućoj Hali u Zagrebu isprva sam mislio da će mi biti dovoljno samo čuti ih opet u normalnim uvjetima, ali me najugodnije od svega razvalila činjenica koliko su The Smile napredovali kao bend gledano dvije godine unazad. Mislim, bilo je to i onda izuzetno, ali je vjerojatno i tada kopkala sumnja koliko ova super grupa ima stvaralačkih i sviračkih motiva da nastavi dalje, no nakon sinoćnjeg doživljaja jedino mogu reći da je divota gledati koliko su sva tri člana, muzičarskom terminologijom kazano „unutra“ i koliko guštaju u tome.
Thom Yorke je promijenio sijaset instrumenata (jedino bubnjeve nije svirao), no to kako mu leži bas gitara i kakve su fenomenalne bravure proizašle ispod njegovih prstiju, gotovo me dovelo do toga da pomislim kako ga nikad ne bih htio vidjeti više samo u ulozi solo pjevača koliko je genijalan kao basist (ali ništa manje bitan i kad se uhvati gitare ili sjedne za crno-bijele tipke). Ako ćemo o shvaćanju, poimanju i izvedbe glazbe (čega god se dohvati), stvarno ne znam ima li adekvatnijeg od Greenwooda, kao što je i Tom Skinner perkusionist i bubnjar iz snova.
I dakako, s obzirom da The Smile iza sebe imaju sada dva albuma, materijala je bilo dosta, može se reći optimalna situacija u kojoj su se miješala dva narativa, a to je groove s „A Light For Attracting Attention“ i moderna psihodelija s recentnog „Wall Of Eyes“ albuma – taman da nakon podužeg bisa usfali nekoliko minuta pa da se koncert može proglasiti dvosatnim.
Bend je već izašao dobro raspoložen, vjerojatno na krilima euforije koja ih je pratila na beogradskom koncertu večer prije. Yorke je doslovce bio plesno aktivan skoro cijeli koncert, a feedback publike sve se više pojačavao kako se koncert bližio kraju. Možda je i postojao neki početni moment laganog razočarenja u redovima benda što se neće sve odvijati u željenoj Areni, ali raspoloženje publike koja je došla biti očarana glazbom definitivno je na kraju donijelo osjećaj pobjede – jer ljudi su uvijek zaslužni za pobjedu, a ne prostori.
A ako se stvari nastave rolati ovako pozitivno i The Smile u naletu snime još jedan album, vrlo vjerojatno će „pasti“ i ta Arena u nekoj bliskoj budućnosti, jer treba uzeti u obzir da iako je zagrebački koncert prije dvije godine pohodilo više publike, dosta njih je prekrižilo dolazak u Pulu što zbog ptsp-a od kuhanja u Hali, što zbog toga što dosta njih misli ako su vidjeli jedan koncert da su vidjeli i ostale, i dakako što zbog groznice subotnje utakmice hrvatske reprezentacije protiv Španjolske na tek otvorenom Euru 2024 u Njemačkoj. No nije to trebalo propustiti zbog svega gore navedenog i jer to sinoć definitivno nije bio The Smile iz Hale. Uz sve, glazba je takva „disciplina“ da uživate i kad gostujuća momčad briljira. U tom smislu, izrazit ću se sportskim rječnikom i reći da su sinoć u Puli petnaest minuta prije službene najave na teren istrčali Yorke, Greenwood i Skinner i sva trojica zabili golove i priredili majstorsku igru. 0:3 za goste, a domaća publika je uživala bez trunke frustracije.
Eh da, ostao je i detalj što su The Smile sve svirali. Obzirom na izuzetnu produkcijsku zahtjevnost, cijelu ovu turneju izvodi se nepromijenjena set lista, a ona je ispod:
Wall of Eyes
The Opposite
Speech Bubbles
A Hairdryer
Colours Fly
Skrting on the Surface
Instant Psalm
Thin Thing
Don’t Get Me Started
Friend of a Friend
Zero Sum
Read the Room
We Don’t Know What Tomorrow Brings
Teleharmonic
Pana-Vision
Under Our Pillows
You Will Never Work in Television Again
Bending Hectic
Bis:
The Same
The Smoke
Feeling Pulled Apart by Horses
You Know Me!
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
