Najpopularniji zagrebački open air festival otvorio je jučer vrata po šesnaesti put.
Umjesto uvoda reći ću samo da pisanje o velikim manifestacijama, kakav barem u našim gabaritima INmusic Festival nedvojbeno jest, nikad nije lagan zadatak. Tisuće i tisuće posjetitelja desetke nastupa gleda iz vlastite perspektive, a posao nas tamo nekih izvjestitelja uglavnom se svodi na to da da pokrijemo čim više terena i u tom jurcanju amo-tamo počesto ne uspijemo zadržati potpuni fokus na više od jednog ili dva koncerta u nastojanju da nekog ne zakinemo u izvješću. Sve to na kraju se svede na odjeljak komentara gdje se autora vrijeđa kako nije normalan jer mu se nije dopao ovaj ili onaj bend, a hvali neki drugi, kao da mi prodajemo neku univerzalno važeću objektivnu istinu, a ne tek vlastiti dojam o previše koncerata u jednom danu za jednog posjetitelja.
Ipak, već s objavom prvog headlinera, a to su bili The National, meni je osobno bilo jasno da ću još jednom morati pisati o INmusicu, i da će upravo oni biti glavni razlog mog ovogodišnjeg odlaska na Jarun, iako je moja početna ljubav s početka prvog desetljeća ovog stoljeća prema Mattu Berningeru i ekipi splasnula još tamo s njihovim zadnjim zagrebačkim koncertom na Šalati i naredne godine s albumom “I Am Easy To Find” koji, eto, ni pet godina nakon objave nije uspio kliknuti na bilo kakav smisleni način s mojim ukusom. Jest da su prošlogodišnji albumi “First Two Pages of Frankenstein” i u nešto manjoj mjeri “Laugh Track” donekle isprali gorki okus prethodnika, ali The National mi više nikad neće biti onaj isti koji me očarao s “Alligator” i “Boxer”.
Pišući o njihovom zadnjem zagrebačkom nastupu došao sam do zaključka da smo došli do onog prekida na koji nas je Matt kroz cijelu karijeru upozoravao, a sinoćnji nastup koji su odradili pred dosad najvećom publikom u našoj zemlji bio je po mnogo toga poput ponovnog susreta s bivšom ljubavi koji te podsjeti na sve one razloge zašto ste se voljeli, a ujedno i na sve one ostale zbog kojih ste na koncu i prekinuli. Ali velika ljubav između njih i ovdašnje publike zauvijek će ostati nepobitnom činjenicom, a za nju je uvelike zaslužan kum Mate Škugor, promotor koji ih je prvo doveo u KSET, a zatim i Pauk, pa Boćarski dom, pa na Terraneo i Tvrđavu sv. Mihovila u Šibenik i na koncu na Šalatu. Bend to nikad nije zaboravio, pa je tako Matt Mati sinoć posvetio jedan od svojih najljepših hitova, “Bloodbuzz Ohio”, a u samom ga finalu nastupa uz zvuke “About Today” i podigli na pozornicu kako bi mu publika mogla izravno zahvaliti na daru te ljubavi kojoj je šurovao.
Gledajući setlistu koju sam tipkao u mobitel za vrijeme trajanja koncerta, čini se da je Zagreb dobio nešto više materijala nego što su ga isporučivali na posljednjim festivalima. Dvosatni nastup miješao je stare uspješnice s nešto manje upečatljivijim novijim pjesmama, a mi stari fanovi možda smo ostati željni veće doze materijala s “Boxera” (čuli smo samo “Apartment Story” i “Fake Empire” koju je Matt započeo poručujući da moramo biti oprezni zbog porasta fašizma u svijetu) i primjerice onog akustičnog singlalonga s “Vanderlyle Cry Baby Geeks” kojom su nekad tako divno zatvarali svoje koncerte. Možda je propuštena prilika da se koncert pretvori u feštu zajedničkog pjevanja u stilu Mate Miše Kovača (umjesto njega dobili smo Matu Mišu Škugora), ali bilo nam je opet onako gorko-slatko nakon dužeg vremena susresti se sa starom ljubavi po tko zna koji put.
Za mene je festival počeo u popodnevnim satima kad sam uspio uloviti završni dio nastupa Skotnoga vraga na World Stageu koji je donio svoju otkačenu buldožersko-zapijansku (od Zappa, ne od zapiti) zajebanciju – ovaj put bez tombole? – i pred neku možda novu novu publiku koja ih nije dosad gledala na njihovim klupskim nastupima. I dok su još završavali svoj koncert brbljajući nešto na “pidžin” talijanskom, vjerojatno ponukani neslavnom utakmicom koja će uslijediti kasnije te večeri, s glavne pozornice čuli su se potmuli basovi i oštar cockney naglasak Jasona Williamsona koji je pjevao “UK GRIM”, naslovni singl s novog istoimenog albuma Sleaford Modsa.
Modsi su nastupili i na zadnjem izdanju ovog festivala kad su treći dan branili status headlinera World Stagea, a unatoč novom materijalu koji su objavili u međuvremenu, do novog INmusica su spali na popodnevni termin glavnog stagea. Osim novih pjesama, njihov nastup bio je uglavnom “same old, same old” s Williamsom koji pljuje svoje nabrijane rime, pleše s plastičnom bocom Jane na glavi i psuje poput kočijaša (stari hitovi poput “Jolly Fucker” naišli su na posebno odobravanje publike), dok njegov kolega i beatmaker Andrew Fearn majstorski pritišće play na laptopu nakon čega ostatak svake pjesme provede đuskajući na pozornici poput nekog nadrealnog fitnes trenera na acidu. U svakom slučaju postiže željeni efekt, jer tko god je kasnije pričao o njihovoj točki, više je spominjao ludog bradonju nego frontmena i pjevača.
U njihovom setu našlo se mjesta i za prljavu obradu Pet Shop Boysa “West End Girls”, no prije toga, kad mi je njihova zafrkancija postala pomalo zamornom, svratio sam i na otvaranje Hidden Stagea u šatoru na rubu festivala gdje su domaće boje branili lokalni klinci, pripadnici Superval pokreta D. Iako su imali nezavidan termin paralelno sa svjetskim zvjezdama na glavnoj pozornici i u vrijeme kad je sparina bila još prilično jaka, a pogotovo u natkrivenom šatoru, D. su uspjeli pokazati da najveći srednjoškolski glazbeni podvig pod ravnanjem Ane Bajo može okupiti dovoljno publike i u tako otežanim uvjetima.
Kao jedni od ambasadora Supervala (danas u istom terminu nastupaju i Željezne pilule), D. su pokkazali da nove generacije svoju snagu grade na energiji i nimalo ne mare za nekakva žanrovska ograničenja koja su formirala njihove prethodnike. Momci su u stanju u istoj pjesmi s lakoćom pomiješati (post) punk elemente s nekakvim progom, da bi u sljedećoj growlali poput crnih metalaca, a u onoj narednoj zazvučali kao… Sleaford Mods? Superval Festival i njegove inačice + i turneja već su dokazali da za budućnost glazbe ne moramo brinuti, a na velikom festivalu D. su to još dodatno naglasili.
“Skriveni” šator postat će poprištem i sljedeće atrakcije festivala. Bilo je zanimljivo gledati kako se izrazito velik postotak posjetitelja s glavne pozornice izravno uputio na nastup domaćih snaga iz benda Nemanja pritom hladno prolazeći kraj World Stagea na kojoj su paradirali londonski Bar Italia. Pratit će nas sjena Italije sve do kobne posljednje minute utakmice, ali moram priznati da sam nakon svega nekoliko pjesama ovih Britanaca koji su ime uzeli drugoj zemlji odlučio da mi zvuče kao nekakav generički indie rock kakav prečesto surećemo na showcase festivalima, ponekad i u uzbudljivijim oblicima, pa sam i sam pošao put pretrpanog Hidden Stagea na kojem su Luka Šipetić i njegov bend u, čini se, nešto izmijenjenom sastavu o odnosu na neka njihova ranija pojavljivanja, donijeli još jednu dozu plesnih ritmova iz udaljenih zakutaka svijeta koje njihov frontmen tako stručno prati i slasno proždire. Nekoliko ljudi komentiralo je da su Nemanja sa svojim zvukom koji ima sve više popularnih zastupnika diljem svijeta postali dostojni i pozornica nekih većih svjetskih festivala i mi tome nemamo doista što za dodati.
Možda sam do trenutka kad su glavnu pozornicu preuzeli Viagra Boys već konzumirao previše koncerata u jednom popodnevu da bih bio sposoban posvetiti im potpunu pozornost, a možda je i činjenica da su svirali isti dan kad su već pijanu mušku zafrkanciju prije njih izveli Sleaford Mods, ali koncert koji su mnogi prozvali najboljim prvog dana nije ostavio nikakav poseban dojam na mene. To je onaj od primjera s početka teksta kad je neki koncert svima dobar, ali vas ne pogađa. Divlji Šveđani bili su bučni, kaotični i energični, to im se ne može poreći, a njihov nastup će nam možda najviše ostati upamćen po trenutku kad je frontmen Sebastian Murphy otpio malo previše rakije, pa je kamera koja snima koncert u pravo vrijeme odrezala kadar s njegove izobličene face prije nego što je malo i povratio po pozornici. Redakcija je u posjedu snimke koja potvrđuje da ovo nije bio tek plod naše vlastite zaigrane uobrazilje.
Lenhart Tapes, ethno noise projekt Vladimira Lenharta našao se u nezahvalnoj poziciji da polovicu termina dijeli s razuzdanim Švedima, a drugu pak s još jednim velikim imenom, The Gaslight Anthem. On je vrtio svoje analogne trake u šatoru pred nešto manje ljudi nego kolege koji su prethodili na istoj lokaciji, ali potpomognut energičnim nastupom pjevačice Zoje Borovčanin pokazao je da je uživo onaj “noise” koji čini polovicu njegove žanrovske odrednice još mračniji i glasniji nego na njegovim studijskim izdanjima.
Nakon Lenhartovog uzbudljivog soničnog eksperimentiranja, a još više u sjeni bombastičnih Viagra Boysa, The Gaslight Anthem su na manjoj pozornici zvučali kao relikt nekog prošlog vremena kad se rock and roll svirao i pjevao, a ne samo pijano urlao, ali među članove našeg izaslanstva takva nostalgija nije postigla željeni učinak. Jedan ih je kolega pomalo oštro usporedio sa Status Quo ili pak Bruceom Springsteenom (njihovim susjedom iz New Jerseyja s kojim su čak i snimili singl “History Books” s istoimenog novog albuma) s kroničnim manjkom energije kojemu bi dobro došlo malo one Viagre sa susjedne pozornice. Mi kojima je lik Briana Fallona u glavama ostao zacrtan još iz faze albuma “Get Hurt” ostali smo nemalo iznenađeni koliko se fizički promijenio u posljednjih deset godina (spoiler alert: nije na bolje), a bome ni glazba mu nije prošla puno bolje. Ili sam ja samo svoj fokus već tada prebacio na glavne headlinere, pa sad ispadam pretjerano zao i bezobrazan. U tom slučaju, primite moje isprike.
Nastup The Nationala sigurno je podijelio dojmove publike, jer ovaj put na njihovom koncertu nisu bili isključivo oni koji su za njihov koncert kupili ulaznicu, već i mnogi “dođoši”, padobranci koji su ih gledali po prvi put ili iz znatiželje, a među takvima je svakako bilo onih koji će scensku aktivnost Matta i ekipe proglasiti mlakom i bezličnom, pogotovo nakon što su imali priliku vidjeti kako to čine luđaci poput Viagra Boys ili Sleaford Mods. No fanovi ovaj bend vole ne samo zbog nadahnutih tekstova procvalih iz nekih kriza srednjih godina, divnih aranžmana iz radionice braće Dressner ili pak monumentalnog bubnjanja apsolutne zvijeri Bryana Devendorfa, već možda i pomalo zbog upravo te poluautistične i vječno pripite poze njihovog frontmena, ili kako bi to rekao pokojni pjesnik: “Ne znaju oni šta mi znamo.”
The National je možda okrunio prvu večer 16. INmusica, ali s njima ona nije i završila. Svakako se, naime, isplatilo potegnuti još jednom i do šatora gdje su svi oni kojima nije bilo dovoljno glazbe do tog trenutka, kao i oni koji aktivno i sa zanimanjem prate nova kretanja na glazbenoj sceni, imali priliku vidjeti jedan od onih bendova koji dolaze, jedan od onih koji ove godine stavljaju IN u INmusic. U pitanju su londonski Deadletter koji su iskoristili maksimum od užasno kasnog termina (počeli su u jedan ujutro) i prezentirali svoj svježi ‘take’ na post punk, kao što sam siguran da će poći za rukom i njihovim žanrovskim srodnicima Sprints iz Dublina koje je također dopao ovaj termin očito rezerviran za one na kojima scena ostaje.
Otvaranjem ovogodišnjeg INmusica mogu biti zadovoljni i olinjali romantici (među koje ubrajam i sebe) kao i oni koji su došli po nešto žešće (među koje također ubrajam i sebe). Servisne informacije za one koji jučer možda nisu bili, a dolaze danas: pivo košta 5 eura, što je cijena koja ne djeluje pretjerano oštro s obzirom na činjenicu da je u pitanju proizvod craft pivovare 5th Element, a toliko na nekim drugim koncertima plaćamo i neku razvodnjenu bljuzgavicu, znate koju. Dva eura ćete neobjašnjivo platiti i aktiviranje kartice na vašoj narukvici kojom se vrši plaćanje na šankovima, što je porez koji je mnogog posjetitelja pretvorio u potencijalnog jarunskoga Gupca, ali eto, i to je nešto s čime valja računati. Čini se i kako je određen napredak postignut i po pitanju sanitarne infrastrukture. Za one kojima je nogomet bitniji od glazbe bio je organiziran i prijenos tekme, ali i njima je bilo pametnije poslušati riječi koje je s pozornice poslao Jason Williamson: “Fuck football, come see Viagra Boys!”
Saznajte više:
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
