U drugom dijelu izvješća s trećeg dana 16. INmusica fokus je na nastupima The Smashing Pumpkins, Röyksopp, Squid i Descartes a Kant.
Gledano na hrvatske glazbene prilike, The Smashing Pumpkins ni devedesetih, ni kasnije nikad nisu imali veliku bazu obožavatelja naspram, primjerice grupa Pearl Jam, Nirvana, RHCP, Pixies i Soundgarden. Za njihove koncerte se moralo ići izvan zemlje, a osobno sam ih gledao i slušao 1993. na ljubljanskom Novom Rocku – tada značajnom festivalu koji je promicao nova i kako se pokazalo „soon to be big“ imena.
Te ’93. The Smashing Pumkins su pred ljubljanski gig objavili svoj drugi (također će se pokazati značajnim) album „Siamese Dream“, a ispred njih su nastupili tada nepoznati britanski Verve predvođen Richardom Ashcroftom, dakle prije nego im se dogodio „Bitter Sweet Symphony“, a po pitanju značaja Novog Rocka (u svijetu koji još nije poznavao internet onako kako ga poznaje danas) također treba dodati da je ugostio i Mobyja prije nego li se tom Mobyju dogodio album „Play“. No to je bila Slovenija, a u Hrvatskoj je tada trajao rat, pa je teško reći je li nastup Pumpkinsa te ’93. imao ikakvog utjecaja na glazbene prilike u nas.
Već po najavi da na 16. INmusic kao headliner stižu The Smashing Pumpkins, mogu reći da mi se to činilo kao riskantan potez. Jest da The Smashing Pumpkins u glazbeno-historijskom smislu zaslužuju poziciju headlinera, ali ima li u Hrvatskoj dovoljno ljudi koji su iole upoznati s njima? Po meni, to je bilo bliže onoj situaciji s memeovima koji iskaču na društvenim mrežama na kojima tate trče po novi album Toola, a milenijalci na to odvaljuju od smijeha.
„Ima li u Hrvatskoj dovoljno tih tata i mama koji će nostalgijom pogonjeni hrliti na koncert Pumpkinsa?“, bilo je pitanje o kojem sam razmišljao. Dilemu mi je riješila moja kćer kad mi je rekla da nju najviše na INmusicu zanima otići na koncert upravo tog benda Billyja Corgana. Dakle, ni National, ni Nutini, ni njenoj generaciji najbliži aktualni Hozier, već baš The Smashing Pumpkins. Jest da mi je otvorila drugu dilemu kako se u njenoj tek koncertno stasaloj generaciji primio taj bend, no i tu je odgovor došao kroz popularne play liste na streaming servisima (na kojima je po posljednjim podacima najslušanija glazba iz 1990ih, a ne iz 1980ih kako se misli) na kojima se pokazalo da Corganove pjesme kameleonski prijanjaju i na playliste rocka 90ih i one koje se tiču alter rocka, i one koje donose samo grunge, i na one na kojima ima dosta pjesama grupe The Cure, Pixies, pa čak Oasisa i Blura, a ima ih čak i na heavy metal listama.
Što bi se reklo; bez Pumpkinsa ne može, a njihovi hitovi poput „1979“, „Disarm“, „Zero“, Geek U.S.A.“, „Bullet With Butterfly Wings“ i drugi su itekako postali dio života mlađih generacija, iako to baš nije vidljivo na medijskog površini.
Sinoć, posljednjeg dana 16. INmusica to je dakako bilo itekako vidljivo i time opravdano izlazi na medijsku površinu. Naravno, naši mediji, takvi kakvi su, će oko ovogodišnjeg INmusica pronaći svašta nešto što se ne tiče striktno glazbe koliko klikabilnosti, pa tako ispada da je Keanu Reeves glavna stvar po kojoj će „šesnajstica“ biti zapamćena, iako realno gledano holivudski glumac svira u najnezanimljivijem bendu, ali eto jedna fotka sjedenja na pločniku ispred hotela i druga s gradonačelnikom Zagreba očigledno čine čuda.
Ali tko zna, možda netko nađe neki zanimljivi momenti koji korespondira s društvenom klimom i po pitanju Corgana koji je u svojoj polu-svećeničkoj odjeći provocirao, gruvao i pjevao o vampirima i imperijama pred nekoliko desetina tisuća ljudi u jednoj Hrvatskoj koja je sudeći po posljednjim parlamentarnim izborima uskočila na prilično tvrd desničarski kolosijek.
Kako god bilo, jedno je sigurno, a to je da su The Smashing Pumpkins isporučili odličan koncert, nimalo ne odstupajući od svojih načela. Od uvijek nadrkanog Corgana nismo ni očekivali da će koketirati s publikom. Nije da on tu nešto glumi, on je oduvijek takav (i iskreno ga cijenim zbog tog vječito neprilagodljivog karaktera kojim je puno puta nanio sebi štetu. Ali čovjek ne može protiv sebe. Zar ne?) pa je glavni konferansije bio njegov vječiti „pobočnik“ gitarist James Iha.
Po pitanju setliste (omiljenom Corganovom igralištu) bilo je rješenja, o kojima će se ako ništa drugo, pričati jer ispadaju iz svih očekivanih gabarita, kao što je vraćanje „institucije bubnjarskog sola“ i to ni manje ni više na pozicije četvrte pjesme po redu. Što bi rekli: „Nečuveno“, no Jimmy Chamberlin je ubio taj solo, pa nek’ misli tko što hoće, kao što se ne može pobjeći od tvrdnje da Corgan ima bend napucan u vrhunskoj formi.
Otvaranje koncerta je bilo gotovo u goth-metal maniri, što je također iznenađenje, a kad su se kasnije počeli nizati hitovi iz nekoliko epoha i kad je u publici u zrak dignuto na tisuće smatrphonea kako bi se ovjekovječile „1979“ i „Disarm“ bilo je jasno da je ovo izdanje INmusica i u svojoj završnoj večeri imalo pun pogodak u odabiru headlinera koji su ovaj gig zakucali s vrhuncem „Zero“ na kraju (a po mom skromnom mišljenju nema bolje za kraj kad su Pumpkinsi u pitanju).
Izvrsnost večernjeg dijela programa posljednjeg dana počela je na festivalskom Main stageu s norveškim odličnicima elekroničkog plesnog zvuka Röyksopp. Taj dvojac koji čine Torbjørn Brundtland i Svein Berge bio je pojačan plesnom skupinom na pozornici koja je pratila vizualni koncept famozne povratničke albumske trilogije „Profound Mysteries“ iz 2022. godine.
I po pitanju svjetla i kvalitete zvuka, slot u kojem su se Röyksopp po prvi put uživo predstavili našoj publici načinio je u tim trenucima 16. INmusic najprestižnijom diskotekom na otvorenom. U tom rangu jači su jedino The Chemical Brothers. Neka mi oproste sve Ultre i Exitove Dance arene, ali Röyksopp su ime koje čini razliku.
No nije mi baš sve bilo super te večeri. Britanski bend Squid koji je nastupao na World stageu u terminu između Röyksoppa i Smashing Pumpkinsa i koji se načelno naziva post punkom bio mi je, s oproštenjem, ni vrit ni mimo. Čak se usuđujem reći da bi četvorka iz meksičke Guadalajare, Descartes a Kant, koja je nastupom na Hidden Stageu zatvorila ovogodišnji INmusic, bila bolja opcija.
Descartes a Kant su imali u tančine izgrađen ne samo stage look već i zanimljiv retro pristup video programa, što u uvodnom dijelu, što između pjesama, koji je bio nadahnut na način kao da su milenijalci na tavanu roditeljske kuće otkrili Commodore 64, Atari 800XL ili ZX Spectrum i na njima oduševljeno počeli programirati nakon tog „arheološkog otkrića“.
Glazbeno su pak jednako suludi kako se i zovu i udaraju na nekoj razmeđi gdje stvari koje se inače kose jedna s drugom se u njihovom slučaju stapaju, da bi ubrzo zatim opet sve razbucali po nekim svojim unutrašnjim „ADHD pravilima“, a to je da nemaju previše živaca i fokusa biti u jednom stilu predugo. Filozofskim rječnikom kazano; kao da čitate naizmjence Descartesovu „Raspravu o metodi“ i Kantovu „Kritiku čistog uma“. Uglavnom, prije ćete poludjeti, nego li išta drugo. No u glazbi je stanje šoka nekad pozitivno-zabavna stvar.
Squid su pak post, post, post svega, ali nekako izvan fokusa; kao da bi malo bili Radiohead, malo Plan B, malo Interpol, malo Talking Heads, malo Fontaines D.C., malo _______ (dodajte što želite) i što je najgore više zvuče kao neki britanski bend koji bi na INmusicu bio možda u pravom trenutku da je nastupio tamo neke 2015., ali ne i 2024. godine jer je čak i taj njihov eksperimentalni pristup već anakron – ima pipaka u svim žanrovima, ali slabo se lijepe. U prijevodu; bilo bi čudo da kao solo act napune npr. Močvaru.
Time dolazimo do neizbježnog zaključka o 16. INmusicu, a taj je da je u glazbenom programu donio dovoljno šarolikosti; zadovoljio one željne novih i u budućnosti potencijalno velikih imena (Hidden stage), doveo željene veterane i stare miljenike publike (The National, The Smashing Pumpkins, Röyksopp, Paolo Nutini), otvorio ljubavi prema novim miljenicima za veće solo klupske i dvoranske nastupe (Viagra Boys, Ibibio Sound Machine i Gossip) i veliku recentnu pop zvijezdu (Hozier).
Od negativnih stvari, zapamtit ćemo ga po onih 2 eura za aktivaciju narukvice.
Pardon, last but not least; zapamtit ćemo ga i po Keanuu Reevesu.
PS: Jel’ netko udomio Keanua? Zna li se što?
Pročitajte 1. dio:
Prijašnji dani:
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
