Steel Panther su po drugi put nastupili u Zagrebu.
Američki komični glam metal bend – tako sebe doživljava i nekako žanrovski svrstava Steel Panther, kvartet koji se naizgled u današnje vrijeme trudi držati živom uspomenu na američku glam metal scenu, koja je buknula u Los Angelesu 1983. kad su Quiet Riot objavili album „Metal Health“, Mötley Crue „Shout At the Devil“ i Twisted Sister „You Can’t Stop Rock ‘n’ Roll“ i koja je 1990. počela jenjavati nakon što je grupa Warrant objavila „Cherry Pie“ kao posljednji veliki hit album te scene, jer su slavu u tom trenutku počeli uzimati bendovi iz Seattlea.
Vrhunac su dakako predstavljale 1987. i 1988. godina kad je ne samo Ameriku, već i ostatak svijeta uhvatila histerija oko grupe Guns N’ Roses koja je srušila sve rekorde najprodavanijeg debija s „Appetite For Destruction“, a isti album je i dan danas vrhunac te američke glam scene sa Zapadne obale, i tako će i ostati.
Scena je kasnije dobila posprdni naziv „hair metal“, zbog potenciranja feminiziranog izgleda glazbenika i natapiranih frizura, no bez obzira na ime, izuzetna popularnost i diktiranje glazbenih trendova, prvenstveno u SAD-u, tih godina, nije bio posljedica nekog marketinškog trika, već je imala dublje razloge koji su bili povezani s društvenim i političkim prilikama. Bila je to republikanska era Ronalda Reagana i vrijeme kad je konzervativna organizacija PMRC kojom je ordinirala Tipper Gore, supruga kasnijeg Clintonovog zamjenika Alla Gorea organizirala niz akcija protiv rock glazbenika; od prosvjeda, poziva na bojkot koncerata, antikampanja, pa do sudskih sporova – sve pod egidom da se američka bijela protestantska omladina zaštiti od dekadentnog utjecaja „vražje glazbe i njenih sljedbenika“.
Dakako, u takvom represivnom ozračju, rock je bivao sve zanimljivije „skoro pa zabranjeno voće“ i to po sistemu; što je šokantnije i slobodnije ponašanje – utoliko bolje. Otud taj modni spoj punka i metala s dignutom frizurom, otud feminizirani izgled svakog glazbenika iz Los Angelesa tog vremena, ponajviše iz razloga kako bi se na neki način označio „slobodni“ tj. slobodarski teritorij. Ali su i tekstovi pjesama provocirali takvo društveno stanje. Otud i stalno podgrijavane legendi o jedenju sirovih šišmiša na pozornici (trideset godina prije nego što je to nekom u Wuhanu palo na pamet, ili je i to legenda?) i tome da „netko jebe k’o životinja“ na tim istim pozornicama.
Rokeri iz Los Angelesa ako su htjeli biti uspješni, ili su morali biti u konfliktu s društvenim normama, nekad i zakonom, ili su se morali tako prikazivati u javnosti, kao što je i „Parental Advisory“ naljepnica na albumu bio svojevrsni „pečat kvalitete“ za vojsku tinejdžerske publike. Jedan od njih sam bio i ja, iako sam pratio glazbu dosta šire, a bilo je i teško nabaviti albume koji nisu licencno objavljivani u Jugoslaviji, kao što su i kanali preko kojih su dolazile vijesti o nepoćudnim kalifornijskim bendovima bili rijetki. Još je najveći faktor informiranja bio Dražen Vrdoljak koji je hrpu tih albuma puštao u radijskoj emisiji „Po vašem izboru“. Ista situacija je bila i s thrash metal scenom – oskudica u svemu.
Uglavnom, kao i svaka scena tako je ona glam metal tj. hair metal iz Los Angelesa tijekom osamdesetih iznjedrila dobre i loše albume, dobre i loše bendove, no na koncertu najgoreg sam definitivno bio u srijedu u Tvornici, iako taj bend originalno ne pripada tom periodu.
Neke generacije i glazbene scene su imale sreću da se njihov duh zauvijek zabilježi kroz kazališne predstave, mjuzikle ili filmove („Hair“, „Rocky Horror Picture Show“, „Singles“…), no hair metal je imao tu nesreću da se u debelom post festumu pojavi Steel Panther sa svojim retardiranim showom koji niti je koncert, niti je predstava – već nešto između.
Zašto retardiran? Pa ako je sam intro reći na lošem hrvatskom: „Volim pičku“ i „On ima mali kurac“, čemu trošiti onda vrijeme na ostale vulgarnosti koje su uslijedile? To što izvore Steel Panther nema veze ni s nekim umišljenim srednjim prstom usmjerenim kontra trenutnih društvenih previranja oko spolnih uloga, jer stvarno bi bilo super-glupo da tu postoji neka agenda od strane feminiziranih i botoksiranih muškaraca koji su pretjerano u priči oko vlastitog libida i foliranja da su na kokainu u dvorani u kojoj su netom pred gig tražili da se zabranjeni pušenje duhanskog dima. Dakle, samo retardirano.
Steel Panther su poput četiri kvartovska lika koji nikad nisu ništa pročitali, već samo ispredaju mitove i legende i drve po pričama koje su čuli od drugih. I što je najgore ne mogu stati s tim ispredanjima u loše režiranim namještenim dijaloškim formama koje, kad se sve zbroji, duže traju od aktivne svirke na pozornici, a i u njoj često sviraju samo uvode poznatih pjesama (Def Leppard, Mötley Crue, između ostalog).
Svoje šuplje i prazno baljezganje za koje je najbitnije da je stalno zasićeno seksualnim aluzijama bezobrazno prodaju kao duh glam metala osamdesetih, a u stvarnosti su samo loš bend koji je našao klaunovsku nišu. Cijeli show je u prvom redu primitivan. Skoro pa se može reći da to nije cinično i bezobrazno serviran seksizam, jer za tako nešto se mozak ipak mora napregnuti.
Dakle, to je „samo“ vulgarno, a iz te vuglarnosti kao „prirodni privjesak“ proizlazi i seksizam i to prodaju pod egidom slobodarskog duha jednog vremena i jedne scene. Baš sramotno, ali, jebiga, klinci to puše i misle da je to stvarno tada tako bilo.
Sat vremena Steel Panthera bilo mi je puno i previše. Nisam dočekao ni Jelusića, ni djevojke koje su izvlačili iz publike da im se popnu na stage. Došao sam do redara na izlazu i rekao mu da moram izaći van zapalit. „Neću te moći pustiti natrag unutra.“ S olakšanjem sam mu rekao: „Radije biram pljugu.“
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
