Gitaristički duo kojeg čine braća Estevan i Alejandro na novom albumu istražuje misterije kozmosa kroz oči pustinjaka, a vlastite spoznaje predstavili su nam u obliku zavodljivih melodija natopljenih emocijama.
Promotrite li dvojicu kulera na naslovnici albuma, mogli biste pomisliti da su u pitanju undercover agenti iz serije „Narcos” ili pak možda opaki revolveraši koji vas prijeko promatraju dok ulazite u njihov pustinjski gradić. Iako nisu ni jedno od navedenog, pustinja jest njihov prirodni habitat i glavna inspiracija.
Hermanos Gutierrez su instrumentalni gitaristički duo kojeg čine Estevan i Alejandro Gutierrez, braća švicarsko-ekvadorskih korijena. U relativnoj anonimnosti samostalno su objavili četiri albuma, a njihova vidljivost i popularnost krenuli su uzlaznom putanjom nakon što ih je otkrio Dan Auerbach iz The Black Keys i doveo na vlastitu izdavačku etiketu Easy Eye Sound.
Estevan i Alejandro priliku su odlično iskoristili i 2022. objavili hvaljeni album „El Bueno Y El Malo“ kojim su stekli obožavatelje diljem svijeta ponudivši im fuziju utjecaja Latinske Amerike, glazbe spaghetti westerna i Americane. Dvije godine kasnije i na valu rastuće popularnosti braća Gutierrez objavili su „Sonido Cosmico“ (kozmički zvuk), novi album koji uz karakterističnu pustinjsku estetiku istražuje misteriozno i onostrano upakirano u nepojmljivu ekspanzivnost svemira. Taj kozmički zvuk, ili bolje rečeno crta, prožima čitav album i daje mu emotivnu težinu koja proizlazi iz nevjerojatne kemije koju braća imaju dok skupa sviraju.
Svaka pjesma je živopisno platno, dovoljno veliko da ga sami interpretiramo i dovoljno živo ako tumačenje ipak odlučimo prepustiti inspiriranom dvojcu. Tako „Lagrimas Negras“ (crne suze) zvuči kao idealna glazbena pratnja Harryju Deanu Stantonu dok u uvodnim kadrovima filma „Paris, Texas“ tumara pustinjom. Iako je umirujuća i lagana, u pozadini pjesme kao da se kotrlja lavina emocija koja svakom idućom pjesmom postaje sve veća. Južnoamerički korijeni braće najviše se čuju u razigranim pjesmama poput „Cumbia Lunar“ i „Barrio Hustle“ dok u pustinjskoj melankoliji možemo uživati slušajući nostalgijom natopljene „Low Sun“ i „Abuelita“.
Gutierrezi su u svoj zvuk vješto upakirali elemente cumbie, salse i cooderovske gitare koji zvuče poznato, ali provučeni kroz međuigru njihovih gitara dobivaju dozu svježine i inovativnosti. Takva je i naslovna pjesma „Sonido Cosmico“, jedan od brojnih favorita na albumu koja je ogledni primjer pristupa braće pisanju glazbe. Naime, sve su pjesme strogo i čvrsto strukturirane s izraženom i ponavljajućom melodijom u ulozi refrena. U konstrukciji pjesama nije ostavljeno mnogo prostora za lutanje ili solističke izlete, a kad se taj prostor ipak otvori onda je to efektna iznimka poput sanjive gilmourovske solo dionice na kraju pjesme „It’s All In Your Mind“.
Zvuk električne i lap steel gitare dominira albumom i nosi melodiju koja je uvijek u ključnim trenucima pojačana orkestralnim aranžmanima, prstohvatom elektronike ili orgulja te podebljana suptilnim perkusijama. Vrhunac tog kozmičkog osjećaja kojim je album prožet erumpira poput vulkana na više mjesta, a glazbeno prosvjetljenje kojeg braća nude najviše se osjeti u „Los Navegantes“ zahvaljujući prekrasnoj eteričnoj melodiji.
Slušajući „Sonido Cosmico“ sjetio sam se nedavne recenzije dokumentarnog filma „Taylor Swift protiv Scootera Brauna“ u kojoj je kolega Stajčić spomenuo kako Swift, najpopularnija pop pjevačica današnjice svojim pjesmama daje kontekst i emotivnu težinu uz pomoć društvenih mreža i sličnih propagandno marketinških akrobacija. Zabavno je razmišljati o tom radikalnom kontrastu u kojem s jedne strane imamo braću koja samo uz pomoć gitara s lakoćom stvaraju emocijama natopljene melodije dok miljenici mainstreama moraju angažirati kreativne agencije kako bi vlastitim potrošnim pjesmama pokušali nadjenuti kakvu-takvu težinu. Tu možemo zahvaliti entuzijastima poput Dana Auerbacha koji iz duboke sjene mainstream giganata izvlače istinske talente koje zapravo i zaista trebamo čuti.
Ocjena: 10/10
(Easy Eye Sound, 2024.)