Želite li saznati pravu dubinsku sliku nekog društva, dobit ćete nepogrešivu od samohrane majke potrebitog djeteta. Sve ćete doznati, od funkcioniranja raznih institucija, do ljudskih odnosa, što onih unutar obiteljski, što svih drugih, jer o humanosti se često najbolje doznaje u situacijama kad ona izostaje.
Roman Milene Marković „Deca“ koji je na početku 2022. godine dobio NIN-ovu nagradu za roman godine upravo progovara iz spomenutog rakursa. U najkraćim crtama kazano to je famozno djelo koje će vas potpuno preuzeti od onog trenutka kad ga počnete čitati, jer njegov intenzitet ne može ostaviti nikog ravnodušnim. A kao i da je serviran tako da ga „progutate“. Napisan je u lirskoj formi poput dugačke pjesme u prozi bez ijedne interpunkcije, tj. postoji samo jedna točka, ona na samom kraju ovog djela od 163 stranice.
Doslovce je u tih 163 stranica zbijen je cijeli jedan život. Sve je napisano kao da vam je netko krenuo prepričavati svoj život, onako kako se život obično prepričava; s odstupanjima od kronologije po sistemu digresije koja se stvori u trenutku kad iskoči neki detalj koji zahtijeva objašnjenje, jer znatiželja ‘što će dalje biti’ posjeduju tu vrstu imperativa i autorica itekako prati tu nit.
Marković posjeduje izuzetnu sposobnost držati nit u takvom narativu koji podsjeća na vrćenje kaleidoskopa života u kojem jedna slika (tj. situacija) otvara neku novu, čime se stvara plastični dojam kao da vam se glavna junakinja Milena (nimalo slučajno odabrano ime) izravno obraća i pripovijeda bez zadrške, što je karakteristika onih koje život nije štedio i koji od života imaju samo svoju strahotnu priču od koje ne zaziru, već su je spremni podijeliti.
Priča u „Deci“ iako je sabijena u 163 strane pak udara spektralno, pa pored osobnog donosi i ono što bi se moglo nazvati i generacijskim narativom, jer mnogi rođeni u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća će u „Deci“ pronaći mnoštvo detalja koje je dijelila ta generacija u kojoj je nemali broj njih tada rođenih rođenih i stasalih u urbanim sredinama istovremeno bilo povezano i sa seoskim načinom života preko djedova i baka obzirom da je imperativ industrijalizacije zahtijevao veliki broj zaposlenih u gradovima.
Mnoštvo socijalističkih obitelji iz tog perioda bili su takozvani „prvi ljudi“ – istrgnuti iz tradicionalnog načina života na zemlji svojih roditelja i gurnuti u nove radne i ideološke, a potom i vlastite roditeljske uloge. Gotovo da su bili djeca u kaosu novih okolnosti i novog poretka koja su ubrzo dobila svoju djecu s kojom se nisu pretjerano mogli baviti i koju su „odgajali“ kvartovi. Kasnije su slom društava i ratovi koji su uslijedili zauvijek oteli mladost i toj djeci, zbog čega su mnogi iz te generacija na ovim prostorima odlučili na neki način nastaviti biti djeca unatoč svemu. Taj moment je općenito dosta izražena karakteristika kod puno nas rođenih sedamdeset i neke jer je rez iz dokoličarske socijalističke mladosti, nakon što je jedan drugi Marković omogućio dotad neviđeni standard brojnih građana, do trenutka kad rat grubo otima sadašnjost i budućnost vjerojatno pojačao intenzitet želje za produljenjem mladalačkog načina života. To su ugrubo karakteristike Generacije X, ili možda bolje reći, generacije koja je prekrižena.
Marković je tu vrstu tragedije izuzetno životno ispoljila u „Deci“, jer i ona sama pripada toj generaciji koja je u mladosti živjela taj neki suludi san u kojem se činilo da im je sve obećano i potom se sve preko noći survalo u ponor katastrofalne stvarnosti – iz koje ih je najviše izvlačio taj duh djeteta koje odbija odrasti koliko god je životni horor jak da bi dotukao svaku naizgled normalnu odraslu osobu.
Ognjen u priči, koliko je stvaran kao autistična osoba, nedvojbeno personificira daleko širu sliku, a to su društva koja su nastala s raspadom Jugoslavije. Upravo su ta društva svojevrsni „autisti” koje je velika većina dobila kao breme, kao pokoru, kao nešto zbog čega „sav normalan svijet“ većinu nas s ovih prostora ne uzima za pretjerano normalne.
Marković je posebnu pažnju posvetila trenutku u kojem majka smišlja ime za svog sina za kojeg umišlja da su pred njim velike stvari i herojska djela – Ognjen je simbol vatre koja može biti i toplo ognjište, ali i neobuzdani šumski požar. No taj Ognjen zahvaljujući nizu nesretnih okolnosti rodi se kao dijete s teškim mentalnim disfunkcijama. A jesmo li se dovoljno u devedesetima naslušali herojskih narativa o našim retardiranim i kvarnim sistemima, od kojih je svaki trebao biti bolji od onog iz čega su nastali?
A opet gledano s druge strane, glavna junakinja je uspješna u onome čime se bavi, čak dobiva i međunarodna priznanja i angažmane uz svu skrb o svom djetetu o kojem se na neki način i brine kao dijete prepušteno svojoj sudbini, obzirom da je stigmatizirana upravo tom svojom sudbinom iz čega je potpuno razvidno da su brojni elementi pomoći, empatije i na koncu institucije društva potpuno razbijeni i da je njihova uloga samo „Potemkinovo selo“ koje treperi kao privid „da je sve u redu“ za one koji nemaju spomenute slične probleme i teškoće. Oni koji ih imaju, od kulisa drugo ni ne vide.
„Deca“ su priča i o tome u koliko suludim sistemima lišenima empatije živimo. Samo su se imperativi promijenili. Samo je kolektivitet dobio i neki atribut individualnog, ali nipošto jednak za sve. Da svi mi ne hranimo „retarda“, ova priča bi udarala na sasvim druge receptore, možda ponajmanje one u kojima je osjetan moment u kojem je pojedinac izigran u svakom pogledu od puno većeg monstruma.
No fascinantan je i još jedan moment i to onaj u kojem teško da se može pronaći muški lik kroz kojeg se literarno može dočarati silna muka i jad. „Woman Is The Nigger Of The World“, pjevao je John Lennon, a Milena Marković u „Deci“ raščlanjuje upravo to što znači biti žena na Balkanu koja je meta mizoginije od trenutka kad spoznaje sebe još kao djevojčica, tj. kao dijete, u društvu u kojem se ženske sudbine tešu po krutim scenarijima i gdje se svako odstupanje ne doživljava nimalo blagonaklono. A Marković svoju junakinju vodi upravo meanderima odstupanja i na opojne staze slobode, ali nažalost i u sve one „mračne sokake“ gdje takva duša plaća debeli ceh svoje slobode, u društvu koje ne voli vidjeti neku drugačiju ili odvažniju žensku personu.
Na koncu ovaj roman donosi i jedan nadgeneracijski segment, uvjetno kazano, biblijski narativ u prenesenom značenju, a to je onaj kad je Jahve odlučio ljude kazniti time da svatko počne govoriti jezikom koji onaj drugi ne razumije. Naravno, to se u knjizi ne spominje na taj način, no Marković je ustrajna u tezi da sve uključene generacije na neki način okarakterizira kao djecu neispunjenih snova uslijed životnih razočarenja i vremena koje je prebrzo proteklo.
Ona u svakoj generaciji vidi djecu koja su se hipnotički zalijepila za neki tlapnju poput noćnih kukaca koji jurišaju na uličnu svjetiljku, te time otkriva i nemogućnost da sva ta djeca (bez obzira na godine) mogu pronaći zajednički jezik s „djecom“ koji su im roditelji i na koncu s vlastitom djecom. Svi dijele bol i tugu, ali ne mogu pronaći zajednički jezik. Kao da nikome nije dato dovoljno vremena za odrasti, već su posvuda djeca – potpuno nesvjesna svoje uloge, već samo sa željom da jakim udasima uvuku sve začine ovog svijeta u svoja pluća, odnosno ispunjeni tugom kad to više ne mogu i kad djetinje odbijaju shvatiti da odavno više nisu djeca.
„Deca“ su djelo koje možda kao niti jedno dosad posjeduje upravu tu polemičku misao da je ovaj svijet ovakav jer na njemu drugih osim djece ni nema. Odrasli su privid. Postoje samo djeca, uvijek novi ljudi koji će pregaziti svaku povijest i nespremno krenuti silom prilika učiti iz svojih pogreški. Sve dok ne dođu neka nova djeca i na sve njihove muke nehajno odmahnu rukom.
(Lom, Beograd, 168 str., 2021.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
