Bez najave, bez singlova i bez ikakvih informacija na vinilnom izdanju osim otisnutog ‘No Name’ natpisa, Jack White se oglasio novim albumom.
Na spomenutom vinilnom izdanju nema nikakvih oznaka, čak ni da je riječ o Jackovoj diskografskoj kući Third Man Records koja je u dućanima u Nashvilleu, Detroitu i Londonu prošli petak podijelila primjerke u sklopu drugih promotivnih akcija. Iz Third Man Recordsa je istog dana navečer je uz „No Name“ naziv na Instagramu ostavljena i jasna poruka „Rip It“, što sasvim jasno upućuje na to da se sve koji posjeduju vinilni primjerak poziva da podijele njegov sadržaj. Detroitska radio postaja WDET 101.9 FM pustila ga je potom u cijelosti u programu, a uskoro su se pojavili i ostali formati albuma od strane privatnih korisnika na Youtubeu.
Jack White je i 2022. priredio iznenađenje objavom dva albuma u jednoj godini („Fear of the Dawn” i „Entering Heaven Alive“), no ovog puta je uspio i to nadmašiti, jer svakako treba tu gledati i poticaj iz same diskografske kuće da se album proširi piratskim putem po internetu, kao da je riječ o neuspjelom snimku, ili test ediciji u koju skoro da nije uložen ni dolar na dizajn (budući da album nema ni omot, već je vinil u običnoj bijeloj papirnatoj košuljici).
Cijela stvar dodatno golica maštu uzme li se u obzir da je Jack White od samog početka svoje karijere još s The White Stripes opsesivno vodio računa o dizajnu vizuala svakog albuma. I sad je najednom u potpunosti od toga odustao, ili je po svoj prilici zatvorio krug i došao do savršenog minimalizma – do svog „Bijelog albuma“, baci li se pogled u retrovizor prema Beatlesima.
Uz to se i sve može čitati kao diverzija glazbenih navika koje su donijeli streaming servisi na koje obično svi hrle u provjeru i potvrdu da netko ima novo izdanje, jer „No Name“ se ne nalazi tamo, niti zasad postoji bilo kakva informacija da će se tamo i naći. Čak i oni koji su u posjedu ploče i koji su je podijelili lišeni su bilo kakve informacije o nazivima pjesama i tko je sve učestvova na sessionima. Dakle, prva i glavna informacija je samo i isključivo glazba – kao što su se nekad slušatelji susretali s glazbom. Nema nikakvih distrakcija, samo fokus na glazbu. Ako ona valja, onda su nebitne ‘tehnikalije’, čak i to kako se zovu pjesme.
Za autora ovih redaka ovo je gotovo idealna situacija, jer za tako nešto se mogu odlučiti samo oni najodvažniji i najbolji. To je pravo kockanje s kompletnim opusom dosad, a ako netko ima moćan opus to je Jack White. Nagledali smo se dosad brojnih nenajavljenih objava albuma, ali niti jednu ove vrste.
Stoga je najbolje uroniti u istraživanje informacija koje nudi sam glazbeni zapis i je li u pitanje Whiteov neželjeni bastard sa sesija kojeg mu je bilo žao baciti pa ga je podijelio kao work in progress produkt fanovima, ili je u pitanju njegov magnum opus.
Prvo treba reći nešto o formaciji. Izuzmu li se klavijature u prvoj pjesmi i tu i tamo neki nasnimljeni vokali na refrenima i poneka gitara, „No Name“ zvuči kao djelo bazičnog rock trija, koje bi po svoj prilici uživo mogao izvesti i rock duo – isti onakav kakav su u svijet rocka donijeli upravi The White Stripes, što je svakako Whiteov povratak korijenima.
Vokal i „potpisi“ na žičnim instrumentima mogli bi se s 99,9% točnosti pripisati samo Whiteu, što se ne može reći za bubnjeve. Konkretno, potpis na bubnjevima iz pjesme u pjesmu je fascinantan hommage velikim rock bubnjarima, u prvom redu Johnu Bonhamu iz Led Zeppelina, ali ima tu i Gingera i Paicea, kao „vožnji“ koje podsjećaju na Stewarta Copelanda iz Policea ili Philla Rudda iz AC/DC. Pa sad, jesu li za bubnjevima bili maheri kao što su Daru Jones i Ben Swank koji su svirali na Whiteovim posljednjim albumima, netko treći, ili pak sam Jack White, zasad ostaje otvoreno.
Za „No Name“ je karakteristično to da je to možda najveći Whiteov iskorak prema hard rocku – album masivnog i prljavog zvuka zasićen gitarskim rifovima koji gromko podižu prašinu bez obzira nalaze li se u blues rock polju, unutar psihodelije, u gabaritima rap rock eksplozija koje neodoljivo mirišu na Rage Against The Machine (već u drugoj pjesmi), nešto kasnije u ugođaju „Kashmira“, kao i kad ulete u detroitsku protopunk garažu i ožive bijes MC5-a.
„No Name“ je Whiteov fantastični put kroz rock i riječ je o albumu koji je ugođen tako da može bacati u trans arene. To je album Jacka Whitea koji svaki punk i metal head može prigrliti pod svoj. „No Name“ kao da je hibrid bangera kakav je bio „Fear Of The Dawn“, ali rađen iz tradicijskog rock narativa kakvim je odisao „Entering Heaven Alive“. „No Name“ je headbanger koji vraća ugođaj upravo takvih velikih albuma koji su imali snagu u prošlosti ujediniti brojna rock plemena.
A opet, plasiran je kao uradak anonimnog garažnog benda koji bi se mimo pravila i utjecaja glazbene industrije kapilarno, skoro po sistemu od uha do uha trebao proširiti unaokolo. Ovakav potez naizgled bi se mogao doživjeti i pomalo očajničkim u ljeto 2024. godine, jer osim što su svi ljetni festivali odavno bukirani, uz to su u medijskom smislu Taylor Swift i Donald Trump „isisali sav zrak iz prostorije“, tj. kao da nikog osim njih dvoje ni nema u toj Americi. No ako se baci pogled na ono što se događa na terenu velike skale u rock svijetu, „No Name“ bi se mogao pokazati kao razlog da White idućeg ljeta uspješno preuzme headlinersku ulogu posljednjih godina izuzetno uspješnih festivala koji su napravili uspješni „merge“ punka i metala (možda je najbolji primjer francuski Hellfest), jer ne treba bježati od postulata da tko ima naklonost „rock Mordora“ taj je nedvojbeno i veliko ime u rocku.
„No Name“ ima sve atribute za tako nešto, jer osim umješnosti kotrljanja neobuzdane rock grmljavine u željenim smjerovima, te poštivanja svih onih heroja zvuka koji su utabali staze, White ga je i vokalno izveo s dosta iskričavog bijesa u glasu, kao da prvenstveno sam sebi želi dokazati ima li taj rock i dalje snage da ponovno „pomiče planine“. Kao da je želio snimiti svoj „Bijeli album“ ili svoj Led Zeppelin „4“ album – mjereno utjecajem – jer po pitanju kreacije i izvedbe, dojam je da jedino on sebi može priuštiti takav luksuz na cijeloj globalnoj sceni. Jedini on to može napraviti, a da ne ispadne smiješan.
„No Name“ mi je konstantno na repeatu i sve što mogu reći za kraj jest da je ovaj portal i pokrenut zbog ovakvih albuma koji izazivaju veliko poštovanje prema glazbi kao takvoj.
„Are you feelin’ blessed? No? Then bless youself” – rekao bi Jack White.
Ocjena: 10/10
(Third Man Records, 2024.)