Ono što je Dušan Kojić Koja započeo 1982. godine, kad je njegova Disciplina kičme objavila prvi album ‘Sviđa mi se da ti ne bude prijatno’, postalo je svojevrsni stilski obrazac koji neće biti zaboravljen na ovim prostorima, kao što će uvijek naći glazbenika koji će slijediti taj put.
Već petu uzastopnu godinu prvo pitanje kad se spomene Koja je: „Kako je on?“ I uglavnom nitko tu nema neki smisleni odgovor koji se tiče istine, no duh onoga što je radio svako malo se pojavi u nekom drugom obliku.
Tako je novosadski Obojani program stjecajem okolnosti postao bend s dvije bas gitare u svojoj postavi i posljedično tako osvježen i nabrijan na ritam kao da je odlučio da Kojini postulati na njihovim koncertima neće biti zaboravljeni. Posljednji sličan primjer dolazi iz Sarajeva.
Riječ je o novoj grupi Kapitaklizma koja je ove godine uspjela objaviti i svoj debitantski album „Vrijeme otimanja“ za hrvatski Dancing Bear, koji je odnedavno dio globalne Warner Music diskografske obitelji. U postavi Kapitaklizme Damijan Vučković i Mladen Mačar sviraju bas gitare, a potonji je i vokal. Na gitari je Strahinja Kostić, dok je za bubnjevima Berin Tuzlić (poznat i kao one-man-band Drumelody).
Zajedno kao Kapitaklizma su već prvim singlom „Vrijeme otimanja“, ujedno naslovnom pjesmom koja otvara istoimeni album, u svoj zvuk utkali Kojin drum&bass state of mind. No ne radi se baš o pukom copycat uratku lišenom vlastite vizure i nadahnuća. Stvari se postepeno nadograđuju i hajmo reći, kompliciraju kako se album odmotava, jer i pored, za jednog člana više, pojačane ritam sekcije ovog organskog benda, kako se minutaža puni sve je jači i utjecaj elektronike upasane na način kako bi to možda Liam Howlett iz Prodigyja htio – agresivno, distorzično i nekalkulantski.
Iz Kapitaklizme progovara aktivistički bijes fokusiran na kapitalizam kao glavni uzrok svega lošeg što se događa, time i dešifriranje devijacija kojima utječe na ljudsko ponašanje, bilo da je riječ o otuđenosti i besperspektivnosti („Beskraj“, „Svijetli mrak“), snovima o braku s bogatima („Lutka na putu“), traženju puta prema vlastitoj duši („Sreća“, „Žuti limun“), ovisnosti („Sebi sam“), do univerzalnih misli o kastinskoj podjeli i u novom svijetu („Crni dani“), a u agonijski diskurs upasana je i obrada EKV-a „Anestezija“ pred sam kraj albuma nazvana „Anestezija feat. EKV“.
Lirskog prostora za optimizam u redovima Kapitaklizma nema. Žustra i agresivna svirka koja kao da je nekad u sukobu s elektronikom, ili pak briše granice između živog sastava i njegovog surogata, tako prati mračnu liriku čovjeka (ili čovječanstva) lišenog nade da se išta osim kataklizme može očekivati. Naravno, tu se otvara problem u percepciji, tj. da se rakurs ne mijenja previše od početka do kraja albuma, kao što se djelomično ulazi i na skliski teren patroniziranja u kojem žrtva žrtvi drži prodiku, primjerice u pjesmi „Lutka na putu“, što nikad nije pretjerano sretno rješenje.
Dakle, lirika Kapitaklizme je najslabija karika i ona bi u nekoj budućnosti trebala ovladati nekim motivima koji su u stanju agresiju u izričaju načiniti individualno prihvatljivom kod slušatelja, jer u suprotnom je slušatelj može doživjeti usmjerenom prema sebi.
U konačnici gledano, put je dobro odabran, kao što ni adrenalina u kvalitetnim izvedbama ne nedostaje, no prostora za izbrusiti Kapitaklizmu svakako ima. Možda treba sagledati Kojine postulate u širem spektru, obzirom da je on znao da agresivni pristup ne trpi previše riječi, već samo srž koja se repetitivno ispaljuje u obliku parola.
Naravno da bi slična situacija vjerojatno utjecala na integritet Kapitaklizme, no nije lako na Kojinom terenu. Puno je to kompleksnije nego se isprva čini. Treba dobro ciljati kad se bacaju betonske table s vrha svoje zgrade.
Ocjena: 7/10
(Dancing Bear, 2024.)