Koncertnom izvedbom odličnog albuma iz 2022. dobili smo uvid u dodatne dimenzije kompozicija koje su uspješno uhvatile duh nesigurnog vremena s početka ovoga desetljeća.
Često sam razmišljao o tome zašto se pojedini veliki bendovi sa svojim važnim opusima ne uspijevaju ukorijeniti u nekim prostorima, dok u drugima uživaju ogromnu popularnost. Jedan je od takvih primjera i Marillion: u Nizozemskoj, Francuskoj, Njemačkoj, Poljskoj ili na rodnom britanskom otočju Steve Rothery i ekipa već desetljećima uživaju status rock-božanstava, ali kod nas se njihova verzija neo-progresivnog rocka nikad nije snažnije i šire prihvatila. Još u osamdesetima bilo je vidljivo da Marillion nisu među favoritima tadašnjih mladih. Kada sam sredinom tog desetljeća krenuo u srednju školu – u Centar za odgoj i obrazovanje u kulturi u zagrebačkoj Križanićevoj ulici, gdje je popularna glazba bila važan dio identiteta učenika – većina meni bliskih kolega slušala je The Cure, Depeche Mode, New Order, The Sisters of Mercy, The Cult ili U2, a silno se cijenio i David Bowie.
Ipak, za Marillion se znalo, i to ponajprije zahvaljujući velikom hitu „Kayleigh“, baladi o neuspješnim ljubavnim vezama iz 1985., čiji je video nekoliko godina – gotovo do kraja desetljeća – imao velik obrtaj na europskoj verziji MTV-ja. Pjesma se relativno često puštala i na hrvatskim radijskom postajama. Čulo se i za Dereka Dicka, mnogo poznatijeg po umjetničkom imenu Fish, škotskog pjevača koji je bio najistaknutija figura benda. Ovoga nježnog diva, s larger-than-life osjećajnim nastupom, bilo je doista teško ne zamijetiti. Stoga su drugi članovi Marilliona, pa tako i gitarist i kompozitor Steve Rothery, ostali u dubokoj sjeni Fisha i njegova stava da je pjevanje u pomalo neobičnom rock sastavu najvažnija stvar na svijetu, kojoj se treba pristupiti s maksimumom pažnje i emocija. A bili su neobični jer su se izgledom i vrstom glazbe koju su stvarali pozicionirali podaleko od tadašnjih klasičnih rock-zvijezda.
I to je – pjesma i pjevač – bilo manje-više sve što je prosječan klinac zainteresiran za glazbu kod nas osamdesetih znao o Marillionu.
Bilo je, doduše, i onih koji su imali neka saznanja o sva četiri albuma snimljena s Fishom kao frontmenom – „Script for a Jester’s Tear“ (1983.), „Fugazi“ (1984.), „Misplaced Childhood“ (1985.) i „Clutching at Straws“ (1987.) – ali takvi su bili iznimno rijetki. Sâm sam pak nabavio treću ploču, onu na kojoj se nalazi „Kayleigh“, genijalan konceptualni album labavo utemeljen na pjevačevu djetinjstvu i mladosti. Posebno sam bio impresioniran sjajnom hiperrealističkom ilustracijom s nadrealističkim elementima na prednjoj strani omota, a čiji je autor engleski umjetnik Mark Wilkinson, čovjek zaslužan za dizajn ovitaka ploča mnogih glasovitih bendova, od Judas Priesta do Iron Maidena. Ukratko, „Misplaced Childhood“ na početku srednje škole značio mi je mnogo, ali sam vezu s Marillionom izgubio vrlo brzo. Očito je trebalo slušati druge izvođače, a i devedesete su na glazbenom planu donijele mnogo toga uzbudljivog. Marillion mi u svakom slučaju više nije bio zanimljiv, a pogotovo s obzirom na to da je Fish – to golemo, nezgrapno klupko emocija – napustio bend.
Godine 1989. započelo je drugo poglavlje Marilliona, s novim pjevačem Steveom Hogarthom. To poglavlje traje i danas. Iznimno mi je žao što sam čak dvanaest albuma benda s Hogarthom kao frontmenom, sve do sedamnaestog studijskog izdanja „Sounds That Can’t Be Made“ iz 2012., morao upoznavati naknadno, ne slušajući ih kada su bili aktualni. Bilo je zasigurno uzbudljivo pratiti nov uspon benda s vrhuncem u sedmom albumu „Brave“ iz 1994., a zatim bolan pad te početak novog uspjeha s izdanjem „Anoraknophobia“ 2001. godine, prvim albumom koji su financirali isključivo obožavatelji benda.
S albumima „Fuck Everyone and Run (FEAR)“ iz 2016. i „An Hour Before It’s Dark“ iz 2022. dosegnuta je pak nova razina kvalitete; riječ je o zbirkama pjesama koje pokazuju zrelost i samouvjerenost glazbenika u sada već visokim godinama života, kada potreba za dokazivanjem više nije u prvom planu. Mnogi kritičari su, ocjenjujući dosege benda u proteklih desetak godina, zamijetili da momci iz Marilliona s protokom vremena postaju sve bolji i bolji. U takvoj ocjeni nisu pogriješili.
Uz velik uspjeh obično ide i mašinerija vezana uz nastupe uživo, a zatim i objavljivanje live-albuma. Govorimo li o koncertima, uspostavljen je koncept Marillion-vikenda, dvodnevnih, trodnevnih ili čak četverodnevnih događanja, na kojima se svaki dan svira drugačija set-lista. S druge strane, objavljuju se i snimke tih koncerata, većinom na vlastitoj Racket Records etiketi. Potrebno je, doduše, istaknuti da Marillion to ne čine tako opsesivno kao Pearl Jam, pa je dosad na taj način izašlo „samo“ četrdesetak live-albuma.
„An Hour Before It’s Dark: Live in Port Zelande 2023“ pripada „službenim“ snimkama uživo koje nisu objavljene isključivo kao samizdat te nam predstavlja set-listu s drugog dana tradicionalnog vikenda s Marillionom održanog u ožujku 2023. u poznatom nizozemskom ljetovalištu. Taj dan bio je rezerviran za izvođenje posljednjeg studijskog uratka. „An Hour Before It’s Dark“ tematski je inspiriran pandemijom; u prevladavajućem osjećaju tjeskobe nastavlja se na prethodnika „Fuck Everyone and Run (FEAR)“ te donosi širok spektar podtema vezanih uz odnos pojedinca i društva prema prirodi i planetu u cjelini. Ukratko, riječ je o pandemijskom remek-djelu koje slušatelja odmah na početku emocionalno snažno hvata za gušu i ne pušta ga do samoga kraja.
Svirka uživo najčešće otkriva dobre, ali i loše strane svakog benda. U slučaju Marilliona i prezentacije njihova pandemijskog albuma, može se zaključiti da smo koncertnom izvedbom dobili uvid u dodatne dimenzije kompozicija koje su tako uspješno – na zadovoljstvo kritike i publike – uhvatile duh toga nesigurnog vremena s početka ovoga desetljeća, kada nismo znali hoće li se stvarnost na koju smo navikli i koja nam se dotad podrazumijevala ikada vratiti. Tim novim dimenzijama itekako pridonosi Steve Hogarth – pjevač bitno različit od Fisha – prenoseći emocije s određenom suzdržanošću i nježnošću, ali iznimno upečatljivo. Kod njega nema razbacivanja ni teatralnosti, pa je osnovni dojam da je riječ o pjesmama koje su strastvene na suptilan način. Steve Rothery i njegova gitara i dalje predstavljaju središte i dušu benda, upozoravajući na to da postoji melodijski i strukturalni kontinuitet u opusu Marilliona od samih početaka, prije više od četrdeset godina. Upravo je, dakle, Rothery taj koji u najvećoj mjeri osigurava prepoznatljiv marillionovski zvuk, kako u studiju, tako i uživo.
Trojica ostalih članova benda – Mark Kelly na klavijaturama, Pete Trewavas na basu i Ian Mosley na bubnjevima – vrhunski su glazbenici čiji udio uživo nije zanemaren. Bogatstvu i slojevitosti na pojedinim pjesmama pridonosi i glasoviti portugalski perkusionist Luís Jardim te gudački kvartet. Ipak, sve zvuči odmjereno i nepretenciozno, daleko od pokušaja raskošnih orkestracija kakve smo u posljednje vrijeme imali prilike slušati kod drugih izvođača i koje često znaju rezultirati razmetljivim grozotama.
Album je, dakle, odličan i uživo: od početne „Be Hard on Yourself“, koja služi kao zloslutno upozorenje o sudbini čovječanstva, preko središnje „Murder Machines“, koja upozorava da je zahvaljujući virusu svatko od nas postao potencijalni ubojica, pa sve do završne višedijelne „Care“, s jedne strane zahvale svim članovima hitnih službi koji su u pandemiji postali stupovima društva, a s druge razmišljanja o smrtnosti pojedinca. Ako se raspravlja o vrhuncima albuma, pripadam onima čiji je favorit „The Crow and the Nightingale“, pjesma prelijepe osnovne melodijske linije i zavodljivih gitarskih dionica, u čijoj verziji uživo briljiraju i Hogarth i Rothery. To je mjesto koje priziva Ezopa i njegove basne (u načinu naslovljavanja pjesme), a ujedno je i reminiscencija na Leonarda Cohena, Hogarthova najdražeg umjetnika. Pažljiv će slušatelj naime, osim „slavuja“ iz naslova, pronaći i mnogo stihova koji izravno ili neizravno upućuju na slavnoga Kanađanina.
Ovo izdanje nudi i pjesme izvedene na bisu, izbor od pet stvari iz njihova back-kataloga, kao prilog odgovoru na pitanje zašto su vikendi s Marillionom tako uspješni i toliko posjećeni. Posebna je poslastica izvedba rock-veselice „Separated Out“ s albuma „Anoraknophobia“, a koja je posjetiteljima koncerata već dobro poznata kao „Zeparated Out“ zbog umetnutog najprepoznatljivijeg dijela glasovitog „Kashmira“ Led Zeppelina.
Zaključno, slušanje Marillionova „An Hour Before It’s Dark: Live in Port Zelande 2023“ poseban je užitak. Riječ je o izdanju koje predstavlja bend u najboljem svjetlu, kao veliku atrakciju uživo i kao skupinu ozbiljnih glazbenika koji pametno i dostojanstveno stare. Također, dokument je to o jednom sjajnom albumu, potresnom svjedočanstvu o vremenu koje nas je sve – na ovaj ili onaj način – nepovratno izmijenilo. Naposljetku, sve nas to upozorava i na činjenicu da Hogarth, Rothery i ekipa imaju još mnogo toga za pokazati…
Ocjena: 9/10
(earMUSIC / Racket Records, 2024.)