Adele u Münchenu – najveći koncertni spektakl u jednom gradu Starog kontinenta, ikad

„Ovaj grad ti je tvornica novca“, u jednoj rečenici mi je objasnio duh Münchena jedan Facebook prijatelj s kojim sam s upoznao uživo u glavnom gradu Bavarske i popio tom prigodom po koju kriglu piva u velikoj park-bašti preko puta autobusnog kolodvora u kojem smo zasigurno u tom trenutku bili među tisuću žitelja Münchena koji su tamo jeli i ispijali pivo u hladu, dok im se metropola grijala na službenih 31 Celzijus, a na asfaltu i više.

Sreli smo se večer prije posljednjeg, desetog po redu koncerta kojim je britanska pjevačica Adele trebala zatvoriti svoju minhensku kolovošku rezidenciju na Messestadtu koji zauzima površinu od 3.240.000 kvadratnih metara (usporedbe radi, Zagrebački velesajam se nalazi na površini od 430.000 kvadratnih metara). Rekao mi je da München apsolutno ništa ne zaobilazi, već je, dapače, grad glavni magnet u ovom dijelu Europe za koncertne spektakle. Ovog ljeta su tamo punili stadion Taylor Swift, Justin Timberlake, a o koncertnoj rezidenciji Metallice ste mogli čitati i na ovom portalu. No ništa dosad ne može se mjeriti s rezidencijom Adele koja je započela 2. kolovoza i završila sinoć 31. kolovoza i koja je obuhvaćala pet vikenda i koncerte koji su se održavali petkom i subotom.

Za te koncerte Adele nije zauzela stadion, već je doslovce koncertni stadion kapaciteta za 80.000 posjetitelja po večeri bio izgrađen za nju. Dakle, u mjesec dana vidjelo ju je 800.000 ljudi u Münchenu i neformalno se priča da je pjevačica za to inkasirala milijardu eura. Moj sugovornik je rekao da je cijelu tu koncepciju izmislio jedan minhenski show business vizionar koji dakako ima nakanu od svog grada napraviti pandan američkom Las Vegasu.

Idući dan sam se imao priliku i osobno uvjeriti u taj mega pothvat. Za početak, Grad München je mjesec dana disao u ritmu tih deset spektakularnih večeri. Sve rute i prilazne ceste Messestadtu nosile su oznaku „Adele“, također i U2 linija podzemne željeznice na svim stanicama gdje vas je brojno i ljubazno osoblje pored pisanih obavijesti upućivalo u kom smjeru trebate putovati. Pješački koridori su također bili postavljeni po aerodomskim standardima da se ne stvara gužva na ogromnom sajmišnom prostoru s mnoštvom ulaza označenih gigantskim natpisima „Adele“.

Po ulasku je pogled pao na veliki merch šator ispred kojeg red nije bio manji od 500 metara, a nakon toga se doslovce pred posjetiteljima otvarao Adele-grad, tj Adele-stadt. Apsolutno je sve bilo u znaku nje okolo kolosalnog koncertnog prostora. Oči ovog reportera nisu vidjele ništa impresivnije namjenski sagrađeno za glazbu, a dosad su vidjele svašta. Čak i unutra je teško sagledati masivnost i veličinu osam ogromnih tribina, a ne možete ne ostati „paf“ na valoviti i neprekinuti video zid dužine 220 metara, zahvaljujući kojem je Adele s minhenskom rezidencijom netom ušla i u Guinessovu knjigu rekorda.

Catwalk pista koja dijeli fan pit po sredini je približno bila dugačka stotinjak metara, a oko prstena bi se načekali da i Ben Hur odvozi krug s kočijom u galopu. Moje sjedalo se pak nalazilo u posljednjem redu vanjske tribine. Pozornica s instrumentima mi je bila toliko daleko, kao da je postavljena u nekom drugom gradu. Dakle, isprva gledano, pozicija za žile rezat od muke ako ste gorljiva obožavateljica ili obožavatelj, no za novinara odlično testno mjesto za vidjeti koliko ste eventualno zapostavljeni u spektaklu.

Da tu dilemu kod čitatelja odmah riješim, nisam bio zapostavljen nimalo jer je audio i vizualna tehnologija, plus umijeće akustičara za velike prostore koji su postavili tornjeve s ozvučenjem toliko uznapredovala na zapadu da sam cijelo vrijeme imao osjećaj da sam na stadionskom spektaklu koji je istovremeno u stanju prenijeti intimni osjećaj kao da ste u nekom klubu: uživate u panorami svega što se događa, a opet tih 220 metara savršenog video zida vam omogućuje da vidite svaku gestu i mig na licu Adele. Jedno potpuno novo iskustvo da dobijete doslovce sve i ne budete zakinuti za ništa, iako ste doslovce u zadnjem redu tribina. Bio sam i na koncertu Pink Floyda u životu, ali nije da se tada nisam morao pomučiti za dobru poziciju. Možda je, prije nego li krenem na sam koncert, to sve dovoljno ilustrirati i riječima same Adele koja se pred kraj koncerta zahvalila organizatorima njene rezidencije riječima: „Ja prečesto u životu govorim ‘ne’, ali kad su mi došli s prijedlogom za ovo i rekli što planiraju napraviti, rekla sam ‘da’ jer jedino Nijemcima vjerujem da su u stanju tako nešto napraviti perfektno i u zadanom roku.“ Da ne kažem da nije postojao niti jedan nabor na ogromnim crnim tkaninama u koje su tribine bili omotane i zategnute s vanjske strane.

Za sve one koji se eventualno i dalje pitaju kako to da sam otišao na Adele, odgovor ću sažeti u to da spektakl takve magnitude od početka do kraja ovisi o karizmi, talentu i izvedbi, usuđujem se reći, apsolutne pjevačke dive današnjice. To je izuzetno visoko dignuta letvica i te iznimne standarde, kao i sposobnost za privući gotovo milijun ljudi u 10 koncertnih dana u današnje vrijeme mogu rijetki teškaši svjetske scene.

Ako se za nekog neće uzalud raditi najbolji zvuk na svijetu, to je svakako za pjevačicu kalibra Adele koja će doći i pokoriti pjevanjem i pjesmama bez cirkuskih točki i vojske plesačica i plesača. Tako fantastično je bio ugođen i zvuk benda kojeg je predvodio pijanist Eric Wortham. Dakle, vjerujem u tehnološka dostignuća jedino kad su upregnuta s vanserijskim ljudskim talentima – jedino tako mi ništa ne može dan pokvarit. Govoriti o rezidencijama Adeline magnitude u smislu je li to budućnost glazbenih mega spektakala ne ovisi pretjerano o tehnologiji (koja uistinu postiže čudesne performanse), već ipak o ljudskom faktoru, a to je da moraju postojati istinske glazbene zvijezde koje su u stanju sve ispuniti sadržajem, a sadržaj u glazbi je bio i ostao isti – pjesme i izvedba, i tako će uvijek biti.

Već s uvodnom „Hello“ Adele je uspostavila odnos s publikom. Na mojoj D tribini to je izgledalo tako da su se svi momentalno digli na noge i skoro da se više nije ni sjedalo do kraja koncerta, iako je Adele kasnije pozvala sve na tribinama da sjednu zbog vlastite sigurnosti. A bilo je itekako potrebe, jer na narednoj „Rumor Has It“ kad je tempo malo ubrzao počeli smo se ljuljati kao na brodu tijekom plovidbe po valovitom moru. I nije bilo nimalo ugodno. Okretali su se svi pomalo na tribini ne bi li se uhvatili za nešto, ali opet nije nitko sjedao na stolce, reklo bi se neočekivana snaga „trača“.

Uvodna euforija nije stajala ni s „I Drink Wine“ i „Water Under The Bridge“. To jesu sve pjesme sporijeg tempa, ali Adelin karakter je doslovce bačva baruta; potpuno bez dlake na jeziku što god joj palo na pamet, iskrena u emocijama, pa često ne može zadržati suze (podsjetila me dosta na Diane Schuur po tom emotivnom intenzitetu), zatim vješto uskače u uloge u pripovjedačkim seansama (da, to je najbolja riječ za njeno obraćanje), „fuck“ joj svako malo pobjegne, ali s tom riječi i začinjava tako da osim što je vrhunska u vokalnom blues/gospel/jazz iskazivanju boli, toliko i sa svojim stand-upom drži pažnju.

Ona se niti jednog trenutka ne napuhava egocentrično (a ima debelo razloga za to), već stalno odaje dojam obične žene koja se ne može sastaviti sa životom od problema. Čak je i zadigla crnu haljinu i pokazala za nema cipele već da u čarapama nabija kilometražu po ogromnoj bini, pisti i prstenu i još ih naziva „granny socks“ jer su u pitanju crne dokoljenke, baš onakve kakve bake najviše vole nositi.

Osjećaj je da joj kojim slučajem netko povjeri tajnu koju ne smije reći, ona bi učas prelomila i to rekla pred auditorijem od 80.000 ljudi, pa kud puklo da puklo. Nema tu trikova i umjetnog građenja fame oko nje, ona je jednostavno kompletna ličnost, jedina glazbena diva koja je u stanju reći na kraju takvog monumentalnog pothvata: „E sad ne znam kad ćemo se vidjeti, jer moram srediti svoj život. Zato mi ovo puno znači jer ću se ovog svega uvijek sjećati“ i nakon toga joj se oči napune suzama i zbog knedle u grlu ne može početi pjevati. I svi smo te večeri znali da je tako i svi smo joj bezrezervno vjerovali, jer kad daje, daje maksimum, ali kad joj se „isprazne baterije“ onda se povuče do „tko zna kad i tko zna gdje“.

Uglavnom, da se vratim na izvedbe… stao sam na „Easy On Me“ u kojoj doista imate osjećaj da su ona i Eric Wortham sami u nekoj prostoriji i da ste tamo jedini svjedok izvedbi – tako intimno, a tako eksplozivno. Video program je bio sve fascinantniji i maštovitiji kao su se odmotavale „One And Only“, „I’ll Be Waiting“, „Oh My God“ i „Send My Love (To Your New Lover)“, no da prave stvari i iznenađenja tek dolaze vidjelo se s „Hometown Glory“ i „Love In The Dark“ kad se na prsten popelo doslovce 40 violinista kao dodatna orkestralna pratnja. Da ne trošim uzalud riječi o punoći zvuka u tim izvedbama samo ću reći da je nakon toga nastupio potpuni kontrast, tj. vodviljski dio započet s Dylanovom „Make You Feel My Love“ na kojoj je Adele provocirala publiku i tražila da parovi koji su se upravo na toj pjesmi zaručili počnu mahati upaljenim smatrphoneovima prema njoj i naravno da je palo 5-6 zaruka k’o ništa.

U tom dijelu je Adele sjela kraj Worthama na njegov klavirski stolac i sve češće potezala za keramičkom kriglom u kojoj je po njenim riječima bio čaj. Sa svakim gutljajem je bila sve opuštenija i uživala u trenutku posljednjeg koncerta uspješne rezidencijske avanture u Münchenu. No to je nije spriječilo da „Chasing Pavements“ i „All I Ask“ izvede iz srca i izazove novi val ganuća među publikom. Je li se potom začavrljala previše, teško je reći, no osjećaj za tajming bio joj je savršen. Nakon što je publiku pitala: „Hoćete li da još malo budem diva?“ uslijedila je Bondovska „Skyfall“ s istih onih 40 gudača, dok se najisturenija platforma u publici na kojoj je stajala Adele počela uzdizati. Pjesme za James Bond franšizu su uvijek aranžerski i izvedbeno epske jer im je „putanju“ davno zacrtao skladatelj John Barry kao i vokal dive Shirley Bassey, a ono čemu sam svjedočio sinoć nadišlo je u epskom ugođaju apsolutno sve o čemu sam mogao maštati po tom pitanju.

No tu nije stalo. „Set Fire To The Rain“ donijela je kontrastnu rammsteinovsku dimenziju; dok je na 220 metara video zida padala gusta kiša, mnoštvo plamenih bacača iznad tog istog zida i po prstenovima je bljuvao vatru u zrak, dakle ekipa zadužena za specijalne efekte je odlučila u finalnom dijelu koncerta izvući kompletan arsenal. A potom su se kule video zida pretvorile u svjetionike u prirodnoj dimenziji s morskim plavetnilom između njih.

Nakon interludija „All Night Parking“ Adele je za kraj otvorila dušu i po pitanju svog obiteljskog života kad je nakon „Hold On“ zapjevala „When We Were Young“ da bi potom slijedile dvije točke na „i“, prvo sa „Someone Like You“ za čiju izvedbu stavljam ruku u vatru da je daleko nadmašila onu na originalnoj snimci, da bi za kraj došao posljednji veliki test za sve njišuće tribine s oproštajnom „Rolling In The Deep“ i jednim od najljepše osmišljenih koncertnih vatrometa i topovske paljbe konfeta.

Da se u tim trenucima cijela konstrukcija tribina „zakotrljala u dubinu“ bio bi to valjda onaj krešendo moment s „White Rabbit“ o kojem je pisao pokojni Hunter S. Thompson, ali pribjeći ću onome što je rekla Adele, a to je da bih pobjegao već nakon prvog ljuljanja da je konstrukciju svega radio netko drugi, a ne Nijemci, jer ako netko zna s tehničkim proračunima, to su oni.

No majstori su i u ostalim proračunima. Trebalo mi je 20 minuta da kao kapljica u moru ljudi dođem do stanice podzemne željeznice, zatim da bez naguravanja s tom istom masom bez problema uđem u prvi metro koji je došao na Messestadt Ost i još 18 minuta do 22 stanice udaljene posljednje stanice na glavnom željezničkom kolodvoru.

Tijekom te vožnje sam pročitao vijest da organizatori koncerta i arhitekti prvog „portabl“ sklopivog i rasklopivog stadiona žele svoj izum koristiti svuda u svijetu. No ako se to ikada dogodi izvan Njemačke, tj. Münchena, ne znam hoću li se odvažiti na to iskustvo jer, eto, ne vjerujem da neki grad tu može nadmašiti München, a to je da pojedinac napusti poprište događanja za manje od 40 minuta i bude u centru grada. „Tvornica novca?“ Besprijekorna. Viva Las Vegas. Pardon; Es lebe München!

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.

Hvala vam.

1.00 €

5.00 €

10.00 €

20.00 €

50.00 €

100.00 €

200.00 €

Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute