Unatoč samo parcijalno realiziranoj želji da bude heavy, norveški bend se na osmom albumu uspješno naklonio vlastitim korijenima, približivši se kvalitetom iznimno cijenjenim ranijim studijskim ostvarenjima.
Norveški kvintet Leprous dobro je poznat zagrebačkoj publici. Tri nastupa u kombinaciji s različitim izvođačima, održana u tri zagrebačka koncertna prostora – Boogaloou, Tvornici kulture i Močvari – osigurala su bendu solidnu potporu domaćih ljubitelja progresivnog metala i žešćeg art rocka. Pritom je treći, održan 2018., kada su nastupali kao headlineri, bio potpuni trijumf – barem tako kažu oni koji su na koncertu u Močvari bili. Ja nažalost nisam, jer tada nisam mogao, htio ili znao, unatoč mnogim pokušajima, prihvatiti pjevačke bravure Einara Solberga.
Način njegova pjevanja, u rasponu od dubokih grlenih vriskova do opernog falseta, nije mi najbolje sjedao, a pojedine harmonijske kombinacije sa simfonijskom nadogradnjom podsjećale su me – oprostit će mi ovakvu usporedbu fanovi ovih nedvojbeno talentiranih glazbenika – na pjesme eurovizijskih predstavnika skandinavskih zemalja.
Ipak, na opetovane nagovore moje frendice Ivane – koja je šmekerica za sve ono što se nalazi između proga i heavy metala – Leprousu sam još jednom dao šansu i na albumu „Pitfalls“ iz 2019. pronašao mnogo toga što mi se svidjelo. Izgradivši razumijevanje za kontinuirane višeslojne eksperimente na razini komponiranja i izvedbe, krenuo sam sistematično sa slušanjem njihovih albuma unatrag te mi se ono što sam čuo – a pogotovo na albumu „The Congregation“ iz 2015. – svidjelo još i više.
Stavimo li subjektivna prisjećanja na stranu, bez dvojbe se može zaključiti da Norvežani već više od deset godina stvaraju glazbu koja je itekako vrijedna pažnje. Ne pristajući na podčinjavanje zakonitostima bilo kojeg žanra, ova petorka osnovana 2001. u gradiću Notoddenu na jugu zemlje stalno je – još od prvijenca „Tall Poppy Syndrome“ iz 2009. – u potrazi za novim i neobičnim načinima glazbenog izraza. U tom smislu, razumljivo je da članovi benda na čelu s osnivačima Solbergom i gitaristom Torom Oddmundom Suhrkeom ne žele da se njihovo djelo svrstava unutar žanrovskih okvira, iako sami kao vrela iz kojih crpe inspiraciju često spominju i prog, i metal, i art rock.
Mnogi će poklonici, ali i dio kritike, teško prežaliti činjenicu da su se Leprous na tri albuma koja su prethodila aktualnom izdanju odmaknuli od dominantnih metal korijena i prigrlili glazbeni izričaj koji je mjestimice blizak čak nekoj vrsti popa. Bio je to dio eksperimenta u kojem su pamtljive melodijske dionice, pijevni refreni, simfonijski aranžmani i vokalne akrobacije posjedovali iznimno važnu ulogu. I koliko god to bilo teško prihvatiti, zaključit ćemo da nije racionalno – odnosno da je vjerojatno i djetinjasto – očekivati od benda toliko sklonog eksperimentu da u potpunosti ostane na početnim postavkama, koliko god nam se te postavke sviđale.
Novi album naslovljen „Melodies of Atonement“ zorno pokazuje da se od eksperimentiranja nije odustalo. Naime, osnovni identitet aktualnog studijskog uratka bitno je različit od prethodne zbirke pjesama „Aphelion“, nastale u prvoj pandemijskoj godini, a objavljene 2021. Ovaj je put, dakle, zanemarena simfonijska nadogradnja; poliritmija te iznenadne izmjene neobičnih ritmičkih obrazaca također više nisu u prvome planu, a gitare su – iako čujne – pretežito produkcijski zakopane u cjelinu zvučne slike. Elektronike je na novim pjesmama svakako više nego na prethodnima, a klavijature Einara Solberga natprosječno su istaknute.
Ono što nam je itekako poznato jest struktura gotovo svake od kompozicija: najčešće se započinje tiho, uz sporiji tempo, da bi se relativno naglo prešlo na glasne i nešto brže dionice. Solberg je vokalno i dalje u punoj formi te nam to kontinuirano daje do znanja. Nevjerojatna je kontrola koju ima nad svojim glasom. Raspon i timbar kojima barata impresivni su; u jednom trenutku može zvučati baritonski muževno, dok se u drugom može približiti sopranskim visinama, odnosno kvalitetama ženskoga glasa.
Posebna se pozornost, kada govorimo o članovima Leprousa, mora posvetiti i Baardu Kolstadu. Šest je godina – između 2012. i 2018. – svirao bubnjeve u još jednom velikom norveškom heavy metal bendu, Borknagaru. Međutim, opći je dojam da je tek u Leprousu, kojem se pridružio 2014. na snimanju albuma „The Congregation“, dobio priliku razviti svoj talent, odnosno učiniti da njegovo bubnjarsko umijeće potpuno dođe do izražaja.
I na novom albumu – unatoč tome što su neobični ritmovi te njihove iznenadne izmjene mnogo rjeđi nego na prethodnim izdanjima – Kolstad suvereno upravlja svakom pjesmom poput kakvoga autoritativnog dirigenta. Mnoge bi pjesme bez njegova virtuoznog baratanja bubnjarskim palicama, obogaćenog mnoštvom neočekivanih trikova, zasigurno zvučale ogoljelo i plošno. Stoga se može zaključiti da su upravo Kolstad i njegov bubanj – uz Solbergov vokal – važan temelj glazbenog identiteta norveškog benda. Aktualno studijsko izdanje to svakako potvrđuje.
Najavljujući nove pjesme Einar Solberg inzistirao je na uspostavljanju odmaka od prethodno objavljenih. U razgovoru za časopis Metal Hammer izjavio je da je cilj bio stvoriti zbirku koja će biti izravnija i više heavy od dvije koje su prethodile, ali i koja će se razlikovati od njegova solo-albuma: „Svi simfonijski elementi ovaj su puta uklonjeni jer ih namjeravam nastaviti koristiti u svom solo-projektu, započetom prošle godine debitantskim albumom naslovljenim ’16’. Želja mi je bila dati prostora svakom članu benda da se što više istakne. Moj će projekt biti više filmičan, s nekim elementima rocka, dok će Leprous biti rock, heavy, neka vrsta metal benda.“ Pjevačeva želja da se s bendom bude što žešći – kao jedna od mogućnosti uvažavanja vlastitih korijena – potpuno je legitimna i možda u skladu sa željama publike, no je li „Melodies of Atonement“ zapravo heavy album?
Ako je suditi prema tri objavljena singla, onda jest. „Atonement“, „Silently Walking Alone“ i „Like a Sunken Ship“ moćne su i čvrsto strukturirane stvari koje nas s jedne strane zavode sa svojim melodičnim refrenima, a s druge iznenađuju instrumentalnim eksperimentima u stvaranju zvučne slike. Iznenadit će nas i Solberg vokalnim egzibicijama, jer s njime doista nikad ne znate što će vas dočekati iza ugla, u sljedećoj dionici kompozicije.
Ako i dalje govorimo o žestini, odnosno o tome koliko su Leprous na ovome albumu heavy, onda se posebno ističe posljednje spomenuti singl u kojem je prijelaz iz tišeg u glasniji dio naglašen izrazitim grlenim vriskom, efektnim growlom koji će posebno cijeniti oni koji su zadovoljstvo pronalazili u ranijim izdanjima benda. Stoga će mnogima upravo „Like a Sunken Ship“ s pravom biti ključna pjesma ove zbirke.
Međutim, ostatak osmog studijskog uratka Leprousa proteći će u bitno laganijem tonu, što ga u cjelini snažno odmiče od bilo koje podvrste metala, a približava žanrovskoj niši koju uvjetno – ako želimo i imamo potrebu – možemo nazvati eksperimentalnim art rockom. Među deset pjesama (jedanaest, ako ste nabavili fizički nosač zvuka) ističu se još i „Limbo“ (s obilježjima kojima se približava klasičnoj pop pjesmi), zatim „Starlight“ (s gotovo hipnotičkom melodijskom progresijom) te „Faceless“ (s općim groovy ugođajem). „Starlight“ i „Faceless“ ponudit će nam čak i zanimljive te lijepe gitarske solaže, što je u skladu sa Solbergovom željom za isticanjem prinosa svakog od članova benda. Album zatvara pamtljiva „Unfree My Soul“, melankolična stvar u kojoj je pjevačeva teatralnost posebno izražena.
„Melodies of Atonement“ album je čiji su stihovi puni krivnje, kajanja i pokušaja iskupljenja, dakle krajnje kontemplativan. Glazbeno, riječ je o pjesmama koje su pretežito napete, nervozne, s općim dojmom nesigurnosti i tjeskobe. U tom smislu, njihovo slušanje zahtijeva pozornost i strpljenje – nije, naime, riječ o albumu koji ćete moći lako, bezbrižno i mirno, zavaljeni u naslonjač, poslušati u cijelosti. Naposljetku, ni prva četiri albuma norveškog benda nisu bili takvi.
U tom smislu – a uzmemo li u obzir i spomenutu, samo parcijalno realiziranu želju da se bude heavy – ovo ostvarenje uspješan je naklon vlastitim počecima, pa ćemo bez ustručavanja zaključiti da je kvalitetom relativno blizu albumu „The Congregation“, neprijepornom favoritu kritike i publike. Također, ne zaboravimo da „Melodies of Atonement“ bez dvojbe svjedoči i o tome da je eksperiment i dalje u tijeku.
Ocjena: 8/10
(Inside Out Music / Sony Music, 2024.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
