Od prve Dore do rujna 2024., Baby Lasagna je ubrzano evoluirao u “svjetski” proizvod, a ovaj se petak dokazao i kao odlično osmišljeni i producirani audiovizualni spektakl koji i bez objavljenog albuma – ali i bez Vitasovićevog recepta džuboks-obrada – uspjeva držati publiku zabavljenom.
I jel bio ‘ko na Lazanji?
Ne tražim odgovor, samo provociram. Jer ne sjećam se kada sam zadnji put vidio toliko besplatnih koncertnih karata koje ljudi dijele na Facebooku. Čovjek bi pomislio da se hype istopio, ali to je pojednostavljena jednadžba, u nju treba uračunati crijevne viroze u osnovnim školama, broj mjeseci koji je protekao od prodaje karata do same svirke, strah od nevremena i činjenicu da se friško nakon Eurovizije manijakalno kupovalo, a tek onda mislilo “može li se?” i “što će se?”
Hype se jest malo ispuhao, to je točno i normalno, pa bio je takav da je mogao puknuti pod pritiskom, ali svejedno je zadržao solidan dio snage, što se odrazilo i u punoj Šalati. Ne skroz punoj, ali dovoljno. Od tri velike svirke koje je Baby Lasagna organizirao za svoj zagrebački vikend, navratili smo u petak. Večer nakon biblijskog potopa, koja iako kalendarski i dalje u ljetu, toliko hladna da se moglo vidjeti i nekoliko zimskih jakni. Ali dobro, barem se nismo kupali. Petak smo, dakle, izabrali zbog suhe noćne prognoze. Ali i zbog Alena Vitasovića.
No prvo nas je dočekao BluVinil. Zanimljiv je taj izbor gostiju za ulaz u Baby Lasagna Experience. Kao da je netko nažmirečke nabadao prstom po nekategoriziranoj Wikipedijinoj listi hrvatskih glazbenih izvođača. Pa onda prvo nekako nabo šibenski BluVinil, dalmatinski gitaristički feelgood pop koji se sa svojim repertoarom, na čelu sa singlovima “Zvijeri” i “Ovdje nema nikoga”, Lasagninoj publici svidio dovoljno da se nabadanje pokazalo dobrim. Kažu da ovakav đibonijevski feelgood pop ne smeta nikome i da je čak potreban hrvatskom mainstreamu. Mislim, meni nije, ali to je zato što sam se iziritirao kada sam jednom pročitao da ih stavljaju u istu rečenicu s Arctic Monkeys. Možda, ako je Mladen Grdović u bendu.
Alen Vitasović je došao zabaviti roditelje. Između dvije svježe energije, ta statična vibra artritisa i demencije u zagradi pršteće mladosti bila je neobični vremeplov koji nas je lansirao u 1990-e, časteći generaciju koja je ča-val doživjela iz prve ruke evergreenima za koje smo zaboravili koliko ih dobro znamo. Nažalost, ma koliko su nas “Nisi više mala”, “Jenu noć”, “Ne moren bez nje” i “Gušti su gušti” podsjetili zašto je Alen Vitasović čovjek kojeg Šajeta nosi na majici, klasici istarskog popa 90-ih potrošili su se u činjenici da isti taj legendarni Alen Vitasović nema volje i snage samostalno odraditi 60 minuta svirke. Pa setlistu krpa obradama koje prepušta ostatku članova benda. Među obradama se našla i Šajetina “Moji koraki”. Ja stvarno mislim da je vrijeme da njih dvojica snime zajednički album.
Ipak, Vitasović se potrudio osobno otpjevati Princeov “Purple Rain”. Čak i da je sve ostalo bio debakl (a nije), vrijedilo je biti tamo i slušati ovo neodoljivo zborno mesarenje klasika. Lima Len je kao gost zatvorio sa svježim hitom “Brajde”, a u konačnici sve je mirisalo na lokalnu feštu, gažerski repertoar za Dan grada Savičente, samo bez mirisa pečenih girica i zbunjenih pogleda turista. Ali kako i priliči starom konju opijenom uspomenama na istarsku glazbenu dominaciju devedesetih, uživao sam.
Vitasović je ne samo jedan od heroja Lasagninog djetinjstva, nego i odličan cautionary tale, upozorenje na to što se može dogoditi kada te nepripremljenog poklopi lavina slave. Baby Lasagna se za sada dobro drži, uspijevajući spojiti karizmu velike zvijezde višegodišnjeg scenskog iskustva s duhom dečka iz susjedstva, čija je opuštena i nerijetko autoironična komunikacija s publikom potpuno usklađena s činjenicom da ga je ta ista publika, kao autohtoni hrvatski grassroots pop-projekt, jedinstvenom podrškom dovela do tri rasprodane Šalate. Dobro dišu zajedno, hoću reći.
Lijepo je vidjeti i tako veliki skok. Od prve Dore do rujna 2024., Baby Lasagna je ubrzano evoluirao u “svjetski” proizvod, a ovaj se petak dokazao i kao odlično osmišljeni i producirani audiovizualni spektakl koji i bez objavljenog albuma – ali i bez Vitasovićevog recepta džuboks-obrada – uspjeva držati publiku zabavljenom. I to tijekom pedesetak minuta mješavine YouTube hitova i potpuno novih pjesama, zapravo dosta originalnog mickey mouse industriala koji u isto vrijeme zvuči kao sve i svašta što ste do sada čuli.
“Rekli su nam da smo pokrali Måneskin, ali nismo. Stalno nešto krademo”, šalio se Mr. Lasagna, okrznuvši svoje kritičare. Doduše, kada je nakon “Rim Tim Tagi Dim” došao i “Biggie Boom Boom”, morali smo se zapitati što je sljedeće: “Rimtutituki”? “En-ten-tini, sava-raka-tini”? Je li riječ o genijalnom triku, speaking in tongues kao glazbena verzija filma bez dijaloga, ili Baby Lasagna postaje BlackPink, čiji su naslovi “Ddu-Du Ddu-Du” i “Yeah Yeah Yeah” premostili sve jezične barijere?
Upravo je “Biggie Boom Boom” bio jedan od vrhunaca večeri, još uvijek svjež, tek dva tjedna stari plesni singl; nema tu puno filozofije, bilo je to obiteljsko okupljanje naroda koji je povučen Eurovizijom došao biti zabavljen svime što će uslijediti nakon tog velikog post-Let 3 trenutka. A Baby Lasagna, mladi prateći bend i plesačice tu su večer izveli doslovno sve što jest i tek treba uslijediti. Nemamo album, ali imamo volje, iskreno nam je poručeno s pozornice, a dok je publika zbornim pjevanjem ispečatirala “and I” i “IG BOY” statusom novopečenih nacionalnih hitova, kao i “Don’t hate yourself, but don’t love yourself too much” čiji je intro na bisu bubnjar odsvirao melodikom, “Rim Tim Tagi Dim” je sačuvan da sruši kuću na kraju.
Dobar je Lazanja, ukratko. Jezikom i soundom zapakiran za svjetsko tržište, kaleidoskopski moderni pop uronjen u sve od techna do Rammsteina funkcionira live, što i ne treba čuditi, jer upoznali smo ga na pozornici, pratili njegovo brzo odrastanje i dočekali odgovor na to “što će dečko svirati na Šalati, kad ima samo jednu pjesmu?”
Za sada se čini da je Baby Lasagna preživio zamku “čuda jednog hita” i izgradio potencijal za dobar život u futuru.
Nije loše za bebu s bešalmelom.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
