Kao da nije prošlo pola stoljeća od albuma ‘Spectrum’.
Rijetko čiji debitantski jazz album se toliko spominjao kao uzor ili da je u velikom broju nezaobilazan na brojnim osobnim listama glazbenika među prvih pet „albuma koji su mijenjali život ili najdražih u životu“ kao što je to slučaj s albumom „Spectrum“ koji je bubnjar Billy Cobham snimio 1973. godine.
Nije to samo bio album u kojem se isticalo tehničko umijeće, već album koji je mijenjao poglede na glazbu kao takvu jer osim što je u sebi nosio definiciju fuzije, odnosno spajanja stilova, nosio je i zametak brojnih glazbenih grana i ogranaka koji su došli nakon njega. To je album koji je vješto stapao rock, blues i funk, ali je u njih unosio džezerski način razmišljanja poput smjernica koje su otkrivale pravce žanrovskog promišljanja.
Uzme li se samo uvodna „Quadrant 4“ u kojoj Cobham nemilice nogama pogoni tutnjavu na dva bas bubnja u njoj je zametnuta ideja neumoljivog ritma koji je puno godina kasnije postao osnova samog heavy metala, ili pak mnogima najomiljenija skladba „Stratus“ ultimativnog groovea koja se nameće kao poligon za jamming apsolutno svake vrste, pored toga što nimalo ne gubi svoju ambijentalnu narav.
„Spectrum“ je stoga prilično brzo postao nešto poput vodiča, nešto poput: „kako dešifrirati glazbu i kako joj se posvetiti“, poput mantre ili kontrolne točke za mjerenje odstupanja od tih (zadanih) narativa. Što bi se reklo, „Spectrum“ je bio i ostao proročanski album koji je jazz raspršio spektralno u mnoge uši koje inače možda ne bi ni primirisale jazzu da nisu naletjele na njega.
Možda upravu tu leži odgovor izuzetnog interesa hrvatske publike na recentnoj Cobhamovoj turneji na kojoj je oduševio Split na Peristilu 16. rujna i Zagreb sinoć, dan kasnije, u rasprodanom Kinu Studentskog centra gdje je nastupio u sklopu 15. Zagreb Jazz Festivala. Okupio je obljetnički Spectrum 50 Band u kojem su pored njega klavijaturist Gary Husband, bas gitarist Mike Mondesir i gitarist Rocco Zifarelli, i priredio ono što se obično žurnalističkim žargonom naziva „koncertom za pamćenje“, jer aplauz i uzvici oduševljenja se nisu mogli stišati ni prije same glazbe dok se polako primicao bubnjarskoj bateriji načičkanoj brojnim elementima oslanjajući se na štap, a bome ni kasnije obzirom da je suprotno svojoj životnoj dobi svirao kao mladić i u pogledu energije, jačine i preciznosti.
Koncert nije bio samo posvećen albumu „Spectrum“, već je to bio svojevrsni put u prvu polovicu 1970-ih i oživljavanje fusiona kao takvog od strane legende koja ga je i obilježila. Naime, koncert je počeo s „Crosswinds“, naslovnom skladbom s Cobhamovog drugog albuma iz 1974. na kojoj kao da je pokretima ruke po zraku radio vrtloge vihora i ugađao četiri sviračke energije u jednu, da bi potom sa Spectrum 50 Bandom skočio desetljeće kasnije izvedbom broja „Desiccated Coconuts“.
Album „Spectrum“ došao je na red nakon „Paseo Del Mar“ i to s „Taurian Matador“ koju je prepuno Kino SC-a itekako dobro prepoznalo, a slijedile su „To the Women in My Life” i „Le Lis” koje su prije 51. godinu disale u formi diptiha, ali su ovog puta bile razdvojene kao dvije punokrvne skladbe.
Razmjena oduševljenja Cobhama i zagrebačke publike bila je obostrana. Billy je u par obraćanja to svaki put isticao, čak se i šalio na svoj račun kad bi mu pobjegla kriva riječ kojom kao da je spomenuo svoju smrt. Kao da je taj gigant jazza koji neprikosnoveno precizno vodi sastav nekim slučajem dobio tremu.
Središnji dio bio je vatromet emocija kad je krenuo blok „Spectrum“ / „Stratus“ koji je povrh svega bio povezan prvim Cobhamovim bubnjarskim solom te večeri. Put do finala započeo je s „Fragolino“, nastavljen sa „Snoopy’s Search“ da bi sam kraj pripao legendarnoj „Quadrant 4“, upravo onim tour de forceom koji već pola stoljeća ukopa svakog tko prvi put krene u preslušavanje „Spectruma“. Apsolutni grand finale osamdesetogodišnjeg bubnjara nimalo narušene sviračke energije.
U uvodnoj riječi je organizator Dražen Kokanović citirao pokojnog Dražena Vrdoljaka (koji je i sam bio konferansje JAZZG-a na njegovim počecima) rekavši kako nikad ne znate što možete očekivati na jazz koncertu, te ih stoga treba pohoditi sve. U tom smislu, koliko god se moglo znati što će donijeti obljetničko prisjećanje na album „Spectrum“, Cobham je ujedno potvrdio Vrdoljakove riječi, jer ipak se pobrinuo za neočekivano – kao da nije ostario ni on, ni „Spectrum“.