Braća D’Addario na impresivan način interpretiraju topli zvuk, stil i atmosferu pjesama karakterističnih najvećim bendovima šezdesetih.
Klimatske promjene, kulturno-društvena previranja, kriza identiteta Zapadne kulture, ratovi i razvoj umjetne inteligencije zrcale se na izričaj širokog spektra bendova koji što kroz javne istupe, što kroz glazbu i tekstove tematiziraju prevalentno sivilo našeg društva. U taj distopijski ćumez uletjela su braća Brian i Michael D’Addario, poznatiji kao The Lemon Twigs, koji su poput zrake sunca presjekli magluštinu i ponudili nam glazbu koja je lišena dubljeg konteksta, ali bogata dobrom zabavom.
Slušajući njihov šesti album možda će vam trebati neko vrijeme da se prilagodite nevinosti i zaigranosti koju nude u novim pjesmama. Sudim po sebi jer sam slušajući njihovu power pop himnu „My Golden Years“ ostao pomalo zatečen. Kad se u prvom versu iza Michaelovog anđeoskog glasa pojavio veliki zid vokalnih harmonija zapitao sam se ima li mjesta za nešto ovako pozitivno naivno u ovoj opterećenoj, digitalnoj i otuđujućoj eri u kojoj živimo. Novi album zapravo je poprilično jasno deklariran već samim nazivom kojim nam braća D’Addario poručuju da je „san jedino što znaju“ (A Dream Is All We Know).
Glazba Lemon Twigsa omeđena je pravcima kao što su jangle pop, glam rock i power pop, a novi set pjesama najveću inspiraciju crpi iz nasljeđa bendova kao što su The Beatles, Beach Boys, Big Star, i The Byrds. U tom smislu ne očekujte stilsku novotariju ili moderni twist na tradicionalnim temeljima već srčanu interpretaciju utjecaja iz šezdesetih i sedamdesetih godina. Braća D’Addario sami su napisali pjesme te odradili sve vokalno-instrumentalne dužnosti na albumu koji je daleko od pastiša.
Naime, Twigsi zaslužuju pozornost zato što sjajno emuliraju topli zvuk, stil i atmosferu pjesama karakterističnih za prethodno spomenute velikane. Dojam da su na dobrom tragu u ovladavanju svim finesama dobrog pop-rock uratka pojačava i Michaelov vokal koji u nekim pjesmama zvuči kao Brian Wilson iz Beach Boysa. Tako „In The Eyes Of The Girl“ zvuči kao moderna verzija pjesme Beach Boysa „The Warmth Of The Sun“ dok poletna „How Can I Love Her More“ interpretira razigranost Beatlesa na albumima „Revolver“ ili Rubber Soul“.
Već sama usporedba s teškašima šezdesetih, odnosno popularne glazbe općenito dovoljan je kompliment potkovanosti i talentu Michaela i Briana. Njihova žica za slaganje pitkih pop pjesama zaokružena je instrumentalnom izvedbom u kojoj nonšalantno ubacuju gitarističke fillove u „Peppermint Roses“ ili pletu melodiju byrdovskim ritam gitarama u folk komadu „If You And I Are Not Wise“. No, najveća snaga ovog albuma svakako su vokalne harmonije kojih ima napretek, a koje će vas u nježnijim pjesmama poput „Ember Days“ rastopiti poput sladoleda na užarenom betonu.
Neki će sigurno zaključiti kako The Lemon Twigs previše zvuče kao svoji uzori i neće pogriješiti s tom konstatacijom. No, braću D’Addario od većine sličnih bendova razasutih po ostatku rock spektra dijeli činjenica da znaju napisati jednostavnu i efektnu pop pjesmu koju prilagođavaju zvuku prema kojem dijele ogroman entuzijazam, baš kao i njihovi idoli u početnim fazama vlastitih karijera. Šezdesete su bile jedan od najturbulentnijih perioda 20. stoljeća pa su usprkos tome iznjedrile subžanrove kao što su sunshine-pop i baroque-pop. Drugim riječima, u svakoj eri ima mjesta za naivne romantike kao što su The Lemon Twigs. To je možda i najbolja utjeha dok grabimo u budućnost.
Ocjena: 8/10
(Captured Tracks, 2024.)