Album nazvan po trenutku u kojem čovjek dobiva dušu, nije samo dobar album, već spada među najbolje koje je Matt Johnson ikada snimio.
Koncertni album „The Comeback Special: Live at the Royal Albert Hall“ Matta Johsnona i njegovih The The predstavljao je jedan od najneočekivanijih, ali i najuvjerljivijih povrataka na scenu. Šesnaest godina nakon posljednjeg nastupa uživo i osamnaest poslije izdavanja nepravedno zanemarene ploče „NakedSelf“, Johnson i aktualna postava grupe trostrukim su live izdanjem podsjetili koliko je jaka i bezvremenska njihova pjesmarica, posebno kada joj, što su tom prilikom i učinili, uklonite producentske zahvate tipične za osamdesete godine prošlog stoljeća.
Sve dotad, činilo se kako je kantautoru, kojeg bez pretjerivanja možemo uvrstiti u panteon genijalnih britanskih čudaka, zauvijek dopizdilo ganjati karijeru, objavljivati singlove i albume te svirati svaku večer kako bi ih promovirao. Uzroci su, međutim, bili dublji, od kreativne blokade koju je doživio početkom novog milenija do pokušaja da se suoči s obiteljskim tragedijama poput smrti svoga brata Eugenea od koje se nikad nije sasvim oporavio.
Bez glazbe ipak nije mogao pa se ubrzo vratio skladanju za potrebe filmova i pokretanju i vođenju radijske emisije Radio Cinéola, a sa starim suradnikom i nekadašnjim suborcem iz benda Johnnyjem Marrom 2017. je godine objavio i singl „We Can’t Stop What’s Coming“. Tragedijama tu nije bio kraj jer mu je na samom početku povratničke turneje umro otac, a zbog financijskih razloga i obećanja koje mu je dao prije smrti nije je mogao niti želio otkazati.
Povratak naravno ne bi bio potpun bez novog materijala od kojeg sam istovremeno puno očekivao i bio spreman za razočaranje. Puno vremena je prošlo, svijet i glazba su se u međuvremenu nepovratno izmijenili pa je u najmanju ruku bilo upitno koliko je kod tog vječnog kroničara britanskog zeitgeista i izuzetno emotivnog pjesnika još ostalo inspiracije za opjevati sve ono što ga okružuje i što pokušava shvatiti i prihvatiti.
„Ensoulment“, nazvan po trenutku u kojem čovjek (ili bilo koje drugo živo biće) dobiva dušu, nije samo dobar album, već spada među najbolje koje je ikada snimio. Glazbeno ga možemo proglasiti pop rockom, ali pop rockom kakav već dugo skoro nitko ne svira, otvorenim za bilo kakve utjecaje i eksperimente, duboko poetskim i inteligentnim, na momente gotovo filozofskim.
Postavu sačinjava ista ekipa koja je svirala na „Comeback Special“ turneji, a prvi među jednakima svakako je gitarist Barrie Cadogan čijih šest žica kroz ovih dvanaest pjesama dotiče jazz, soul, blues, elegične rastavljene akorde pa čak i rifove ili sola bliske nekim alternativnijim žanrovima. „Cognitive Dissident“, najavni singl koji ujedno i otvara čitavu priču, zlokoban je midtempo u kojem Johnson preispituje Britaniju izmučenu pobunama i Brexitom, istovremeno komentirajući i svjetske fenomene današnjice poput woke kulture (“You better self-censor for wrong think”).
Sljedeća skladba bit će taman po mjeri onima koji tvrde kako tekstovi u rocku već dugo ne govore ni o čemu pametnom i važnom, a nosi naziv kakvog se ne bi posramio ni Morrissey – „Some Days I Drink My Coffee by the Grave of William Blake“. Slavni engleski književnik u njoj je simbol ne samo Britanije Mattove mladosti, već i hitan poziv na promjenu i izlazak iz stanja u kojem se trenutno nalazi.
Usprkos melankoličnoj prirodi, „Ensoulment“ nije lišen humora, najočitije u pjesmi „Zen & the Art of Dating“, gdje progovara o ljubavi u vrijeme aplikacija za upoznavanje i društvenih mreža. Svojevrsnu suprotnost joj pronalazimo u „I Want to Wake up with You“ i prisjećanjima kako je stajao na kiši i potajno gledao u njezin prozor.
U baladi „When Do We Go when We Die?“ još se jednom probao pomiriti i objasniti si gubitke svih kojih više nema (“You’re on my mind all the time / Weak men lie, strong men cry”), dok se završna „A Rainy
Day in May“ od slušatelja pozdravlja pomirenjem s vlastitom sudbinom i okretanjem jednostavnim, ali često najvrjednijim stvarima (“Your eyes touched every part of my wound / The other half of my soul welcoming me home”).
„Zen & the Art of Dating“ i „Linoleum Smooth to the Stockinged Foot“ pozornost pak zaslužuju asocijacijama koje stvarno nisam očekivao – uvod prve zvuči poput nečega s koncertnog albuma „Roseland NYC Live“ trip-hop prvaka Portishead, dok bi se druga, dobrim dijelom zahvaljujući divljim uletima violine, mogla ugurati i u opus Nicka Cavea i Warrena Ellisa.
Ova recenzija nije sve što ćete o The The moći čitati na našim stranicama budući da ću ih za desetak dana gledati u Manchesteru. Bolju pozivnicu od „Ensoulmenta“ stvarno nisam mogao dobiti.
Ocjena: 10/10
(Cinéola, 2024.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
