Petak je već tradicionalno dan kada se na streaming platformama objavljuje najviše nove glazbe. U rubrici ‘Pick of the week’ donosimo preporuke najboljeg od najrecentnije svjetske glazbe. Ne nužno i najbolje. Zato je ovo THE WORST PICK OF THE WEEK. Uživajte.
Bill Frisell, Andrew Cyrille, Kit Downes “Breaking The Shell”
Ljubitelji improvizacije, undergrounda, improviziranog jazza ili, kako je to jednom nazvao moj kolega, ‘šištave avangarde bez ritma’, ujedinite se, odnosno, ujedinit će vas prvi kolaboracijski album ovih renomiranih jazz brijača. Ako vam zatreba neki album koji možete spominjati u svom naslušanom društvu, a za koji nitko nikad nije čuo, ili ako pak vapite za mjuzom koja vam stopostotno jamči da ćete u najkraćem mogućem roku isprazniti svaki party ili ugasiti svaki after, “Breaking The Shell” je album koji vam treba, a da to možda niste ni znali. Šalu na stranu, riječ je o izvrsnom ostvarenju za ljude koji se vole mučiti od ljudi koji vole mučiti ljude i svesrdno ga preporučujem. Probijte tu ljusku, dozvolite si roditi se ponovno kao netko tko voli nestrukturirani moderni jazz!
The Cure “Alone”
The Cure su svoj posljednji album “4:13 Dream” izbacili još tamo 2008. godine, a sad se vraćaju s prvim novim singlom nakon 16 godina. Ne bi to bio The Cure da prvi novi materijal koji fanovi imaju prilike čuti nakon toliko vremena ne traje čak 6 minuta i 48 sekundi i izrazito je tužan s Robertom Smithom u glavnoj ulozi koji svojim prepoznatljivim gotičarski ranjenim glasom pjeva o mrtvim pticama koje padaju s nebesa. Kako se ono kaže, ‘give the people what they want’.
Soul Asylum “Slowly But Shirley”
Kad smo već kod nostalgije, Soul Asylum još uvijek postoji i imaju čak i novi album “Slowly But Shirley”. Ako ste niste pomaknuli s mjesta od 1981. do danas, ovo je album za vas. Ako jeste, onda ovo jamačno nije album za vas, ali je zgodan podsjetnik da se vremena mijenjanju i da postoji i drugačija mjuza pa ako još od 1981. niste probali ‘nešto novo i nešto divlje’, nemojte izgubiti još 43 godine, nego krenite i nazovite odmah, vjerojatno ćete dobiti i neki zgodan set noževa ili magnetski pojas Dr. Levinea.
U2 “Country Mile / Picture of You (X + W)”
Kad smo već na tom vlaku mučne nostalgije ili namjerne sadističke jazz zadovoljštine, evo nam i U2 ima dvije nove pjesme s nadolazećeg novog albuma kojim će obilježiti 20. godišnjicu ploče “How To Dismantle An Atomic Bomb”. Pjesme su izvorno nastale na istom sessionu kao i spomenuti album, a nažalost ih U2 planira objaviti još 10 (DESET!) tako da ćemo uskoro imati JOŠ JEDAN U2 ALBUM koji ne želi čuti nitko pa čak niti članovi U2-a, a ja ga ovdje preporučujem iz čiste sadističke zadovoljštine što za nekoga tko mazohistički gleda CMC uopće nije čudno.
Linkin Park “Heavy Is The Crown”
Nije vam dosta? Nema problema! U dubokom i tamnom moru povratnika plivaju i Linkin Park koji se vraćaju nakon tragične smrti pjevača Chestera Benningtona 2017. godine. Chestera je zamijenila Emily Armstrong iz grupe Dead Sara. Ova pjesma je takva da čak prema njoj nisam uspio formirati niti nekakav stav, no fanovi vele da je super i da je Emily dostojna zamjena za Chestera, osim onih koji vele da je grozno i da je Emily grozna. Kao što samo ime kaže, kruna je teška, a sad ju nose svi.
Tower of Power “It’s Christmas”
Opće je poznato da NEMA NIČEG GOREG NA OVOME SVIJETU OD BOŽIĆNIH PJESAMA uz par izuzetaka koji se mogu nabrojati na prste jedne ruke, kao što nema niti ičeg groznijeg od svjedočenja kako nekoć fantastični funk gorostasi Tower of Power unatoč svemu nastavljaju postojati pod tim imenom iako to zapravo i nije Tower of Power, već neka inkarnacija nekakvog benda u kojem su originalni članovi jedino Emilio Castillo i Stephen Kupka koji danas s nekakvim članovima sviraju najgoru zamislivu konfekcijsku muziku. Kad se te dvije najgore stvari na svijetu spoje u jednu, onda dobijemo CIJELI ALBUM BOŽIĆNIH PJESAMA BENDA TOWER OF POWER (KOJI TO NIJE), a koji vam ja ovdje također svesrdno preporučujem I TO VEĆ KRAJEM RUJNA. Laić kaže da je to normalna procedura pa mu vjerujem jer on je i inače stručnjak za Božić i ostala božićna pitanja. Uglavnom, neizdrživo! Muaaahahahahahahahahaha!
Craig David “In Your Hands”
Znate one pjesme koje na Anteni i Otvorenom sviraju svaki dan u isto vrijeme, a vi umirete sto puta dnevno dok je radijskim urednicima sasvim svejedno? Znate one pjesme koje imaju onaj ‘4 on the floor’ kick, neki hand calp, neki ‘hey’ i refren koji se na četiri iste harme ponovi toliko puta koliko je već potrebno da dobijete moždani tinitus, poželite si iščupati oči i uši i onda se još i samoubiti? K’o ona jedna pjesma koje se sad ne mogu sjetiti jer zvuči kao sve druge te pjesme koje sve zvuče isto kao sve te pjesme? E to, ovo je upravo takva pjesma, ali što ja vama tu sad to uopće objašnjavam? Slušat ćete je sljedećih pet godina na Otvorenom i Anteni svaki dan u isto vrijeme dok ste na svom radnom mjestu gdje ne možete promijeniti radio stanicu. Srećom, uvijek si možete iščupati oči i uši i samoubiti se.
Amadou & Mariam “Mogolu Remixes”
Ako nešto na ovome svijetu ne mogu podnijeti (uz album božićnih pjesama u rujnu ili Antenu i Otvoreni radio), to su remiksevi. Nikada mi neće biti jasno zašto bi itko želio da netko napravi nekakav remiks neke njihove pjesme koji je uvijek isti jer se uvijek svodi na to da preko svega ide neki ravni techno ili nedajbože neki reggaeton ritam koji povremeno prekine neki zvuk lunaparka 90-ih, a ako pjesma slučajno ima neki ‘catch phrase’, onda je on izrezran i čujemo ga periodično otprilike svakih 45 sekundi. U slučaju Amadou & Mariam stvar je još gora jer je riječ o Africi, o Maliju, o mjuzi koja ne postoji ako ne gruva, a ‘remiskiranje’ je u većini slučajeva upravo ubijanje muzike u muzici. Jadna ta Afrika, sve su joj uzeli, čak i groove.