Bio je hrabar, bio je divlji, bio je lijep, bio je talentirani glumac i bio je jedan od najvažnijih kantautora i ne samo svoje generacije, nego uopće.
Kad mu je bilo dvadesetak godina, Kris Kristofferson studirao je filozofiju na oksfordskom koledžu Merton, bavio se boksom i ragbijem i želio je postati romanopiscem. A malo je i svirao pod umjetničkim imenom Kris Carson. Pod pritiskom oca vojnika i sam je zatim otišao u vojsku, dosegao čin kapetana, no nije želio predavati englesku književnost na West Pointu, pa je odbacio odoru zbog čega su ga se roditelji odrekli.
U želji da ostvari glazbenu karijeru preselio je u Nashville, epicentar country scene, ali kao bezbrojni drugi talenti, nije postigao uspjeh preko noći. Umjesto toga radio je kao domar u Columbijinom studiju, pa je tako čistio podove i skupljao prazne boce kad su u veljači 1966. tamo Bob Dylan i The Nashville Cats snimali svoj legendarni album “Blonde on Blonde”.
Iskustvo gledanja mladog genijalca na djelu dodatno je u njemu probudila želju da se probije, pa je u jednom trenutku ulovio June Carter uvalivši joj svoju kazetu kako bi je predala svom mužu Johnnyju Cashu da je čuje. Cash je tada bio vjerojatno najveća živuća country legenda i vjerojatno su ga razni izvođači zatrpavali svojim snimkama koje, naravno nije stigao poslušati. Kristofferson je znao da treba privući njegovu pozornost, a kako je u to vrijeme radio i kao pilot helikoptera, jednom je odlučio letjelicu spustiti na Johnnyjevo imanje i natjerati ga da čuje njegove pjesme.
Cash će kasnije pričati da je kantautor izašao iz helikoptera s pivom u ruci i snimkama u drugoj, iako Kris ima drugačije sjećanje na događaj. Ali njegov odvažni (i vjerojatno ilegalni) čin zbilja je zaintrigirao Casha koji je odlučio čuti što taj luđak nudi. Kristofferson je dotad već napisao i neke od pjesama koje će postati njegovim najvećim hitovima, premda za druge izvođače, kao što su “Help Me Make It Through the Night” koja je navodno nastala u trenutku nadahnuća dok je radio na naftnoj platformi, a kasnije će je pjevati svi od Tammy Wynette do Elvisa Presleyja, kao i “Me and Bobby McGee”, koju će izvorno snimiti Roger Miller, ali će u povijest biti upisana u elektriziranoj verziji Janis Joplin s kojom je Kris u to vrijeme čak i ljubovao.
Ipak, pjesma koja će najviše privući Cashovu pozornost bit će “Sunday Morning Coming Down”, tmurna priča o pijancu koji mamuran kreće u nedjeljno jutro i s dva piva u sebi gleda pristojan svijet oko sebe i obitelji koje idu s mise dok crkvena zvona zvone, a on u svojoj “najčišćoj prljavoj košulji” želi biti urokan jer ništa osim smrti same nije tužnije od toga da si sam na cesti dok se spuštaš na nedjeljno jutro. Čovjek u crnom snimio je ovu pjesmu koja će donijeti Kristoffersonu nagradu za autora godine na dodjeli CMAA, no najveće priznanje će mu doći u drugačijem obliku.
Cash je u to vrijeme imao vlastitu televizijsku emisiju “The Johnny Cash Show” koja je bila izrazito popularna i gledana, pa je odlučio izvesti novu pjesmu u sklopu programa. Producenti emisije nisu bili zadovoljni s idejom, budući da je pjesma otvoreno govorila o opijanju, pa je pala odluka da ako je izvodi, Johnny mora promijeniti stihove “Wishing, Lord, that I was stoned” u “Wishing, Lord, that I was home.” Kristofferson, koji je bio pozvan na snimanje emisije bio je tužan zbog te odluke, pa je pomalo indisponiran dočekao trenutak njezina snimanja.
Johnny je krenuo u pjesmu o čovjeku koji se budi s glavoboljom i pije pivo za doručak, pa zatim još jedno za desert. Pjesma se približavala refrenu i njegovom kontroverznom dijelu. U taktovima koji su mu prethodili, Cash je jasno podigao pogled prema autoru i mrtav hladan otpjevao stihove onako kako ih je ovaj napisao. Bio je to jedan od velikih trenutaka pobjede umjetničke slobode nad cenzurom.
Te iste godine Kris će objaviti i svoj vlastiti debitantski album nazvan jednostavno “Kristofferson” koji nije postao velikim hitom, ali je učvrstio poziciju kao autora hitova za druge izvođače. On sam nije imao anđeoski glas i njegov stil nije se uklapao u tada prevladavajuće country šablone, ali ovo je bilo vrijeme prije outlaw country revolucije koju će pokrenuti Waylon Jennings i Willie Nelson, kad će oštrije napisane i otpjevane pjesme naći svoju publiku.
Kris će se sljedećim albumom, “The Silver Tongued Devil and I” i njegovim hitom “Lovin’ Her Was Easier (Than Anything I’ll Ever Do Again)” uspjeti probiti do šire javnosti i kao izvođač, no prodaja njegovih ploča će varirati od albuma do albuma, a Kristofersson će otkriti da ima i drugih talenata kad počne sve više i kvalitetnije glumiti na filmu.
Pojavit će se tako u “Cisco Pile” 1972., a već naredne godine privući će pozornost legendarnog divljaka Sama Peckinpaha koji će mu dodijeliti ulogu Billyja the Kida nasuprot Patu Garrettu Jamesa Coburna u “Pat Garrett & Billy the Kid”. Kris će u ovom filmu ekran dijeliti i sa svojim uzorom Bobom Dylanom koji je osim cameo uloge tajanstvenog Aliasa snimio i soundtrack s velikim hitom “Knockin’ on Heaven’s Door”.
Kristofferson i Peckinhap ponovit će suradnju u još dva naslova, “Bring Me the Head of Alfredo Garcia” (1974.), i “Convoy” (1978.), a kantautor će se u međuvremenu pojaviti i u filmu Martina Scosesea “Alice Doesn’t Live Here Anymore”. Vrhunac glumačke slave doživjet će u drugom remakeu romantične drame “A Star Is Born” u kojemu će glumiti uz Barbaru Streisand, a ta će mu uloga donijeti Zlatni globus za najboljega glumca, no njegovi dani vrhunca glumačke slave završit će s potopom epske drame Michaela Cimina “Heaven’s Gate” iz 1980. godine.
Osamdesete godine bit će problematične i za druge njegove kolege glazbenike, pa nakon što Cash ostane bez ugovora, a Waylon Jennings završi (slično kao i Kris) u paklu alkohola i droga, njih trojica i Willie Nelson osnovat će zajedno country supergrupu The Highwaymen koja će im instantno revitalizirati karijere i pretvoriti ih ponovno u najveće zvijezde žanra, premda će i u toj grupi biti trzavica među članovima, pogotovo onih političkih između ultrakonzervativnog Jenningsa i Kristoffersona koji se smatrao gotovo radikalnim ljevičarem.
Kad će Bob Dylan slaviti tridesetu godišnjicu karijere koncertom u Madison Square Gardenu, Kris će služiti kao najavljivač i vjerujem da će zauvijek biti upamćen prema toploj ljudskoj gesti kad će publika brutalno izviždati Sinead O’Connor koja je ranije nastupila na Saturday Night Live i poderala sliku pape Ivana Pavla II. protestirajući protiv seksualnog zlostavljanja u Katoličkoj crkvi. Kris je ponovno izašao na pozornicu i zagrlio je rekavši joj: “Don’t let the bastards get you down,” a ona je umjesto planirane “I Believe in You” stala bez pratnje benda uzvikivati stihove govora Haileja Selassieja koje je Bob Marley uglazbio u pjesmi “War”.
Bio je to još jedan od trijumfa umjetničkog integriteta u kojemu je ponovno Kristofferson odigrao bitnu ulogu, a Kris će ga se prisjetiti u kasnijoj fazi svoje karijere kad će napisati pjesmu “Sister Sinead” sa svog predzadnjeg studijskog albuma “Closer to the Bone” objavljenog točno u dan petnaest godina prije njegove smrti. Malokoji kantautor je bio u stanju napisati ljepšu posvetu, a njezini stihovi bila su prva stvar koja mi je pala na pamet kad sam lani čuo vijest o njezinoj preranoj smrti: “And maybe she’s crazy and maybe she ain’t / But so was Picasso and so were the saints / Some candles flicker and some candles fade / And some burn as true as my sister Sinead.”
Nekoliko godina kasnije bit će mu pogrešno dijagnosticirana Alzheimerova bolest, ali tek mnogo kasnije će se saznati da je zapravo obolio od lajmske bolesti koju uzrokuju krpelji. Zdravstveni problemi će ga tako mučiti godinama i premda je snašao dovoljno snage da objavi nekoliko ploča, početkom 2021. objavio je da odlazi u mirovinu i tu zapravo završava njegov životni put pod okom javnosti.
Kris Kristofferson napisao je neke od najljepših tekstova u glazbi dvadesetog stoljeća, ali izrazio je želju da mu na nadgrobnom spomeniku pišu tri uvodna stiha pjesme Leonarda Cohena, “Bird on the Wire”: “Like a bird on the wire / Like a drunk in a midnight choir / I have tried in my way to be free.” Bio je hrabar, bio je divlji, bio je lijep, bio je talentirani glumac i bio je jedan od najvažnijih kantautora i ne samo svoje generacije, nego uopće. I, na neki svoj način je valjda bio i slobodan. Njegova će nam svijeća još dugo, dugo sjati.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
