Možda niti jedan naslov albuma ne pogađa srž onoga što se događa u zapadnoj rock produkciji kao što je to slučaj s recentnim albumom Jona Spencera.
„Sick of Being Sick“ odnosno „bolestan od bivanja bolesnim“ iscrtava konture onoga čemu smo svjedoci već mjesecima, a to je da je rock u novom naletu i to prvenstveno u rukama veterana koji kao da napuštaju neki limb i isporučuju ono što najbolje znaju, s količinom buke koja je za to potrebna, ritmom koji pokreće i što je najvažnije nadahnućem s ‘dvije noge na gasu’.
U ovoj godinu se tako u punu formu vratio Nick Cave i njegovi The Bad Seeds, ponovno su se oformili i albume izbacili The Jesus Lizard i The Black Crowes. Kim Gordon i Jack White su zakucali albume za pamćenje. Vratili su se Gossip i Bright Eyes. Odlične nove albume imaju Fontaines D.C., Tindersticks, IDLES, King Gizzard & The Lizard Wizard, The Black Keys, a čak su i veterani The The i David Gilmour izbacili odlične albume. Dakle, već sad je jasno da je 2024. za rock godina kakve dugo nije bilo s tolikim brojem zgusnute kvalitete, a svoj obol dao je i Jon Spencer.
Upravo stoga cijelu ovu 2024. bi se moglo strpati pod slogan „Sick of Being Sick“. Jest da je Jon Spencer u svakom od svojih osebujnih projekata uspješno gasio onu tmurnu tezu o smrti rock and rolla, no, eto, lijepo ga je vidjeti i čuti s novim dugosvirajućim materijalom. U biti, „Sick Of Being Sick“ bi lako mogao proći i kao EP izdanje u današnje vrijeme, ali ako ćemo se držati punk rock narativa, onda ćemo tih dvadesetak minuta uzeti kao album, iako ih se u vinilnom obliku konzumira na brzini od 45 okretaja u minuti.
Po svojoj sirovosti, produkcijskoj neispeglanosti i izravnosti „Sick Of Being Sick“, koji je Spencer snimio s Kendall Wind i Mackyjem Spiderom Bowmanom, članovima grupe The Bobby Lees iz Woodstocka, pomalo podsjeća na recepturu kojoj je ove godine pribjegao i Jack White na svom albumu „No Name“ – slična meta, slično odstojanje i „što na umu, to na drumu“ filozofija, isporučena bez zadrške i previše preispitivanja. A ako govorimo o rock and rollu, to rijetko kad može ispasti pogrešno.
Dokaz je već uvodna „Wrong“ u kojoj kao da Spencerov trio baštini filozofiju No Means No i lucidnost The Crampsa u manje od dvije minute čime se trasira i put kojim će se kretati ostatak materijala. „Get Away“ nosi onaj poznati rattlesnake shake Spencerov ritam, dok „Come Along“ odrađuje dodatni poziv na noćnu klupsku avanturu pogonjenu ‘gorivom’ na kojem počiva „Strah i prezir u Las Vegasu“, da bi potom čula nastavila bombardirati „Out Of Place“ svojim iščašenim ritmom, oliti kao da su droge počele djelovati.
Garažni fuzz reže poput žileta u „Coulda Been“ da bi se sve pretopilo u boogie blues u „Fancy Pants“ iz kojeg vrišti seksepil i hommage delta blues klasiku „Baby, Please Don’t Go“. „Guitar Champ“ bi se mogla iščitati kao oda pojačavanju potenciometara pojačala na „mitskih 11“, nakon čega „Disconected“ dođe kao posljednje razlijevanje vrućeg iscjeljujućeg ulja ove ljekovite mini-albumske eksplozije nepatvorenog rocka.
Kome nije dosta, dozu svakako može ponoviti. Neće naškoditi.
Ocjena: 8/10
(Bronzerat Records, 2024.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
