ŽEN ‘Ciklus’ – obične lezbijke koje i dalje stvaraju izvanrednu glazbu

Taman sam pomislio da će uz iznimku Nemečeka ova godina biti jedna od mršavijih u domaćoj rock produkciji. Dobro je što je došlo vrijeme za ‘Ciklus’ koji popravlja stvar.

Žen ‘Ciklus’

Po onoj popularnoj, ali ne baš točnoj, znanstvenoj teoriji da se naše tijelo u potpunosti regenerira novim stanicama svakih sedam godina, drži se da smo u tom ciklusu ‘potpuno novi ljudi’ spram onog što smo bili sedam godina prije (zanemarimo li starenje koje se ne može zanemariti). Naime, sedam godina je razlika između albuma „Sunčani ljudi“ i recentno objavljenog dugosvirajućeg uratka „Ciklus“ sveženskog trija ŽEN. Članice benda su svoj odabir naslova objasnile jednim drugim ciklusom: „Naslov albuma simbolizira kraj jednog i početak novog poglavlja, a ujedno asocira na ženski menstrualni ciklus koji je simbol ciklične prirode života.“

Pjesme unutar albuma vrlo vjerojatno u sebi nose nešto od navedenog, no moj muški mozak zasigurno nije u stanju razabirati nijanse tog stanja, odnosno tjelesnog ciklusa kroz koji ne prolazi moj spol, činjenično gledano, stoga ću se držati glazbenog rakursa, a sviđa mi se i ovaj sedmogodišnji ciklus stanične promjene koji svi prolazimo.

Za početak ŽEN u odnosu na prošli album imaju promjenu u sastavu, tako se Evi Badanjak (gitara, klavijature, vokal) i Sari Ercegović (bubnjevi, sintevi, vokal), prije dvije godine se, na bas gitari i vokalu, pridružila Jelena Božić, koja je zamijenila Ivonu Ivković, koja je ipak zastupljena na albumu, obzirom da su singlovi „Krizantema“ i „Uroni u san“ objavljeni u pandemijskom i postpandemijskom perodu dok je još uvijek bila članica.

Za one koji zanima žanrovska ladica njihove glazbe, držat ću se onog što su same rekle kolegi Marku Podrugu u podcastu Nevidljiva scena, a to je njihovim riječima: „Konačno smo se dogovorile, od sada smo prog/indie rock bend“. No to je dakako uopćena slika narativa koji se ne libi zagrabiti u sve žanrovske ladice kako bi se od različitih zvučnih ornamenata izgradila željena zvučna slika, bilo da čujete na albumu neke etno refleksije ili vas bombardira nojzični shoegaze. ŽEN su nas još početkom prošlog desetljeća s albumima „I onda je sve počelo“ i „Jantar“ naučile da od njih možemo očekivati neočekivano u tom smislu, ali i na to da neovisno o količini te zvučne šarolikosti sve to sklope u koncizan i zvučno prepoznatljiv albumski potpis.

„Ciklus“ se tu nimalo ne izdvaja kad ga se gleda sveobuhvatno i koncepcijski, a meni osobno po kvaliteti pjesama nadilazi svog prethodnika „Sunčani ljudi“. Za tu procjenu i ocjenu trebalo mi je malo više preslušavanje nego inače. Naime, nemam često problem oko toga da mi pjesme koje sam čuo ranije predstavljaju određenu smetnju kad se pojavi album, ali sa ŽEN je valjda bilo presudno što sam „Uroni u san“ i „Krizantemu“ dosta eksploatirao u emisiji na Radio Studentu. Jednostavno su mi bile prepoznate u odnosu na ostatak materijala na kojem sam slušajući ga tražio uravnoteženost upravo između njegovog prvog i drugog dijela.

Uz posljednji najavni singl „NEDAMISE“ spomenute pjesme ne samo da su nanizane jedna iza druge u prvom dijelu ) izuzme li se uvodni instrumentalni pastiche „Skok po skok“ koji kao da radi poveznicu s uspješnicom „Igra protona, elektrona i neutrona“), već su međusobno i srodne u zvuku spram pjesama iz drugog dijela koje držim ključnima za albumsku cjelinu.

Redoslijed pjesama je svakako dobar, a i ŽEN imaju iskustva. Nikad nije loše album otvoriti s kratkim instrumentalom kako bi se podgrijala „dramska tenzija“ iščekivanja. „Skok po skok“ upravo ima tu funkciju nakon koje potegne odrješita „NEDAMISE“ koja je pametno odabrana i za posljednji nastupni singl pred objavu. Na nju se jednakom fluidnošću nadovezuje „Krizantema“ – iako je kompleksnijeg karaktera u svojoj završnici, ipak ne kaska po pitanju ritma. Upravo njena završnica kao da doziva trenutak za nekim atmosferičnim intermezzom i on taman dolazi s „Uroni u san“, pjesmom koja osim što je atmosferična nosi i narativ pop singla, pa album nastavlja teći bez prepreka.

Prvu važnu točku preokreta i u zvuku i u raspoloženju donosi pjesma „Dobre stvari“ u centralnom dijelu. Lirski kao da je period ushita ustupio mjestu unutarnjoj introspekciji koja obično dolazi s pukotinama u odnosima, kada i amplitude povećavaju svoj raspon. „Dobre stvari“ započinje kao sjetna balada obojana zvonkim gitarskim pasažima, ali joj zato refreni ulaze u fuzzy noise područje čime pitanje „Zašto nitko ne pamti samo dobre stvari?“ ulazi u epsku zvučnu dimenziju koja će potom obilježiti i pjesme nakon nje.

Tenzija koja potom izvire iz pjesme „Barbaroga“ doslovce ključa kroz zvučnike. Doda li se tome izuzetno glasan, time i moćan gitarski riff koji „ždere“ ostatak zvučne slike riječ je o nepatvorenom ulasku u borbeno pankersko stanje duha, ali s izvrsnom mentalnom disonancom, tj. pjesma se može doživjeti kao unutarnji samoprijekor, ali i kao početak svađe s uvertirom nezaobilaznog spočitavanja slabosti što kulminira refrenom „To se tako ne radi“ kao nečim što nitko ne želi čuti o svom ponašanju. „Ciklus“ tu dolazi do svoje najužarenije točke i iako su do samog kraja ostale svega dvije pjesme, njihova minutaža govori u prilog da će i kulminacija i rasplet potrajati. „Bezimena bezvremena“ traje 7:22, a „Zgrade“ 8:43 minuta.

Pjesmu „Bezimena bezvremena“ bi se najsuvislije moglo okarakterizirati kao buka pomirenja u kojoj kao da se pojavio tračak racionalnosti koji pokušava shvatiti oluju osjećaja koje je još uvijek jaka, ali počinje jenjavati. ŽEN tu emotivnu petlju u prvom dijelu pjesme vješto i efikasno raspetljavaju s malo riječi od kojih svaka pogađa smisao, dok u drugom dijelu tutnjajućom i pulsirajućom bukom ispraćaju tu oluju. „Barbaroga“ i „Bezimena bezvremena“ osim što funkcioniraju kao odličan diptih, ujedno su najvažniji i klučni dio albuma „Ciklus“.

Metaforična i u zanimljivo retro prog/new age ruho ogrnuta posljednja „Zgrade“ svojevrsna je oda ženskoj postojanosti i izdržljivosti – plastično dočaravanje stabilnosti duha u tijelu ciklički programiranom na „plime i oseke“. Ako se vratim na onaj sedmogodišnji ciklus iz uvoda, neupitno je da su ŽEN iznjedrile nove sebe, a opet ostale kao zgrade u krajoliku domaćeg nezavisnog zvuka – visoke, postojane i uočljive (i iz daljine), ili da citiram ono što im piše na Bandcamp stranici: „Obične lezbijke koje stvaraju izvanrednu glazbu.“

Taman sam pomislio da će uz iznimku Nemečeka ova godina biti jedna od mršavijih u domaćoj rock produkciji. Dobro je što je došlo vrijeme za „Ciklus“ koji popravlja stvar.

Ocjena: 9/10

(Moonlee Records, Vox Project, 2024.)

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.

Hvala vam.

1.00 € 5.00 € 10.00 € 20.00 € 50.00 € 100.00 € 200.00 €


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X