Američki bend Monster Magnet na recentnoj turneji slavi 35 godina od osnutka. Zagreb je sinoć bio nezaobilazna stanica u klubu Boogaloo.
Sinoć mi se činilo da je najviše pažnje na koncertu grupe Monster Magnet u Boogaloou izazvala činjenica da je frontmen Dave Wyndorf cijelo vrijeme sjedio na barskom stolcu. Kao da je većina očekivala onog Davea od prije 25 godina i vremena kad se bend globalno probio albumom „Powertrip“, zaboravljajući činjenicu da će spomenuti pjevač za par tjedana navršiti 68 godina. Naime, kad se Monster Magnet probio, Wyndorf je već bio prevalio svoju četrdesetu, što ga i dalje statistički čini jednim od najstarijih, ako ne i najstarijih frontmena koji je tako nešto postigao i to unutar heavy metala u kojem se pjevači daleko više troše nego u nekom drugom glazbenom žanru.
Monster Magnet je ujedno bio posljednji heavy metal bend ‘starog svijeta’ kojem je to globalno pošlo za rukom na tako velikoj skali u svijetu u kojem internet još nije imao dominantnu ulogu, a to je uspio zahvaljujući dobrim stilskim i aranžmanskim potezima unutar samog žanra, ali još više zahvaljujući Wyndorfovom vokalu, jednim od najboljih koje je taj žanr dao, jer rijetki su oni koji vokalno mogu plastično utjeloviti što god žele, ali da to utjelove i svojim karakterom na način da uzburka magiju i da ih publika doživljava kao svojevrsne originale.
Ako netko u jednom trenutku može zvučati kao Lucifer koji se javlja iz grotla pakla, u narednom pjevati kao izvorni bluesman iz delte Mississippija, a potom uskočiti na tračnice lucidnosti na kojima se zrcali način pjevanja koji je izmislio neponovljivi Ozzy Osbourne (a da pri tom zvuči kao on sam, a ne kao Osbourne), onda je to Dave Wyndorf.
Zbog tog glasa sam i ja sinoć došao u Boogaloo, jer ako se pogodi trenutak da je taj glas u formi, onda bi trebao valjati i koncert. Dakle, ako vlasnik glasnica treba prosjediti cijeli koncert na barskoj stolici, ni to nije problem, jer nitko u publici nije došao na baletnu predstavu pa da je sklad pokreta u prvom planu.
Dugokotrljajuća mantrička „Superjudge“ kojom su Monster Magnet otvorili koncert jasno je naslućivala da Wyndorf ne mora stajati na pozornici da bi njegov glas zazvučao moćno, a naredna „Tractor“ je u potpunosti otjerala te sumnje. No opet, zvučna slika bila je diskutabilna, a to je da je zvučni zid pogonjen s tri električne gitare uz ritam sekciju u dobrom dijelu koncerta ‘gutao’ Wyndorfa za mikrofonom, što je otvorilo one klasične sumnje je li problem u ton majstoru, u dvorani ili bend tako želi zvučati, tj. kao što su bendovi u 1960ima običavali raditi, a to je da u produkciji pojačaju gitare kako bi moćnije odjekivale u ušima slušatelja koja se dodatno naprežu ne bi razabrale o čemu pjevač pjeva. Stara fora, ali uvijek pali.
U tom smislu Monster Magnet su zvučali daleko glasnije, time i moćnije spram koncerta u Tvornici gdje sam ih gledao posljednji put 2019. godine. Svjedoci kažu da je Močvara iduće 2020. bila najbolje koncertno poprište između Monster Magneta i zagrebačke publike. Dakle, taman par tjedana prije globalnog lockdowna Magneti su bili daleko bolji, dok o prošlogodišnjem gigu na Bear Stone Festivalu nemam saznanja. Sinoć je bend, dakle,imao izuzetno glasan ‘outfit’, a većim dijelom je dominirao težak i spor ritam stonerske psihodelije u kombinaciji sabbatovskog „Planet Caravan“ stanja uma.
U službenih sat vremena stalo je ukupno devet pjesama (pored navedenih izvedene su još „Dopes to Infinity“, „Look to Your Orb for the Warning“, „Negasonic Teenage Warhead“, „Zodiac Lung“, „Ego, the Living Planet“, „Bummer“ i „Spine of God“), a kad se uzme u obzir ne preduga pauza do ponovnog izlaska na bis, posljednja i jedina potom izvedena „Space Lord“ natukla je dodatnih još skoro pola sata tijekom kojih je publika pratila bend s glasnim „Motherfucker“ dijelom na refrenu.
Wyndorf je u uvodu pjesme „Space Lord“ nešto petljao s tehničarima oko svoje gitare, ostatak benda je posljedično produžio intro što se pokazalo dobitnom kombinacijom za finalno dizanje tenzija publike. Tu smo i saznali da je Wyndorfa cijeli koncert tresla groznica zbog prehlade, gripe ili nečeg sličnog. A otpjevao je koncert vrhunski.
Iščekivalo se nakon toga da se bend još jednom vrati i izvede svoju nezaobilaznu „himnu radničke klase iz sfere nedosanjanog sna“, odnosno „Powertrip“, ali očigledno se Wyndorf nije želio za kraj narugati sam sebi, obzirom da se narušenog zdravlja itekako naradio te večeri. Pomalo je to bio antiklimaks na kraju, ali opet, bili smo svi tamo usred radnog tjedna i s četvrtkom pred sobom za koji dobro znamo da nam ni Bog, ni poslodavac, ni obaveze, neće reći da se možemo malo opustiti. Bio je to malo drukčiji trip od onog koji smo očekivali od Wyndorfovog benda, ali sasvim solidan obzirom na sve gore navedeno.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
