Treća ploča The Replacementsa donijela je konačni odmak grupe od hardcorea i punka s početaka, premda se i u tim ranim danima dalo naslutiti da će se vrlo skoro krenuti hvatati u koštac s nekim zahtjevnijim i manje uniformiranim žanrovima.
Kada bih morao izabrati jedan bend iz osamdesetih koji je zaslužio više od onoga što je dobio, vjerojatno bih se odlučio za The Replacements, premda za izostanak mainstream uspjeha nalik onom suvremenika iz R.E.M.-a velikim dijelom trebaju kriviti sebe. Teško se, naime, sjetiti rock’n’roll sastava koji si je toliko puta pucao u nogu, vođen zlosretnom kombinacijom mladosti, autodestrukcije i bunta u kojem nikad nisu do kraja shvatili protiv koga i čega se zapravo bune.
Tako su na koncertu organiziranom kao showcase za predstavnike velikih izdavačkih kuća odlučili namjerno svirati loše, a dobili i su doživotnu zabranu nastupanja u slavnoj TV emisiji „Saturday Night Live“ jer su, dobrano pod gasom, zvučali raštimano i šokirali puritance psovkama i golom stražnjicom koja je provirila iz puknutih hlača gitarista Boba Stinsona. Pridodamo li tome nebrojene gigove upropaštene jer su bili toliko razvaljeni da su jedva stajali na bini, opravdano se zapitati čime su uopće zaslužili da ih se prisjećamo 34 godine nakon izlaska njihovog posljednjeg studijskog albuma.
Odgovor se krije u skladateljskom talentu Paula Westerberga, ponajviše iskazanom na albumu kojim ćemo se baviti u ovom tekstu i koji ovih dana proslavlja svoj četrdeseti rođendan. Treća ploča Replacementsa nosila je naziv „Let It Be“ i donijela konačni odmak grupe od hardcorea i punka s početaka premda se i u tim ranim danima dalo naslutiti da će se vrlo skoro krenuti hvatati u koštac s nekim zahtjevnijim i manje uniformiranim žanrovima.
Na prvijencu „Sorry Ma, Forgot to Take Out the Trash“, primjerice, imali su laganicu „Johnny’s Gonna Die“, proročansku, samim time i uznemirujuću posvetu mladenačkom heroju Johnnyju Thundersu, dok su se na idućoj ploči „Hootenanny“ već počeli poigravati s utjecajima kao što su country, blues i rockabilly. „Let It Be“ sve je to podigao na još višu razinu pa su među jedanaest pjesama bile i furiozna obrada Kissove „Black Diamond“, klavirska balada „Androgynous“, akustična „Unsatisfied“ i za singl odabrana „I Will Dare“, skladba u stilu onih kakve će koju godinu kasnije izvoditi americana prvoborci Uncle Tupelo.
“Sviranje bučnog, pomalo fake hardcorea nas nigdje nije vodilo, a nije bilo baš ni zabavno. Ovo je bio prvi put da smo imali pjesme koje smo aranžirali, umjesto da samo štancamo riffove i dajemo im naslove”, komentirao je u to vrijeme Westerberg. Solo na „I Will Dare“ odsvirao je Peter Buck, a gitarist R.E.M.-a album je trebao i producirati. Replacementsi su, međutim, na snimanje u Athens došli s premalo pjesama pa na kraju od svega nije bilo ništa.
Tematski, „Let It Be“ se bavio onim trenutkom u kojem mladost završava i potrebno je shvatiti i prihvatiti sve što donosi ozbiljni, odrasli život. Westerberg ipak nije bio Springsteen pa se pritom dobro i zajebavao; uzmimo za primjer samo nazive pjesama „Gary’s Got a Boner“ i „Tommy Gets His Tonsils Out“. Nasuprot njima stajao je zbunjeni krik tinejdžerskog angsta „Unsatisfied“, „Androgynous“ u kojem dvoje ljubavnika nesigurnih u vlastiti seksualni identitet samo žele da ih okolina ostavi na miru te „Answering Machine“, gdje Westerberg bezuspješno pokušava reći “volim te” preko poruke na telefonskoj sekretarici.
Ploča je, kao uostalom i druga izdanja grupe, sadržavala poneki filler, no zgoditaka je ipak bilo puno više, zbog čega je „Let It Be“ redovno uvrštavan među najbolje albume osamdesetih, nerijetko i svih vremena. U trenutku izlaska nije uspio značajnije proširiti fanovsku bazu Replacementsa, ali im je osigurao ugovor s major etiketom Sire za koju su objavili sljedeći materijal „Tim“. Na njemu su i zadnji put svirali u originalnoj postavi pošto je gitarist Bob Stinson, izmučen traumama iz djetinjstva među kojima je bilo i seksualno zlostavljanje, preduboko zaglavio u ovisnostima o alkoholu i heroinu. Na njegovo mjesto došao je Bob „Slim“ Dunlap, no hardcore fanovi nikad nisu prežalili Stinsonov odlazak.
Isto se može reći i za njega samog jer se poslije izbacivanja vucarao po zaglupljujućim poslovima i bendovima koji nisu ostavili dublji trag, prije nego je 1995. preminuo od posljedica dugogodišnjeg drogiranja. Replacementsa tada više nije bilo, a ponovno okupljanje 2012., kada su iz originalne postave preostali još samo Westerberg i basist Tommy Stinson (Bobov mlađi brat koji je na početku djelovanja grupe imao tek 12 godina), usprkos najavama nije donijelo i novi studijski album.
Za kraj spomenimo i kako je „Let It Be“ dobio naziv, ne samo zato što je riječ o vrlo zabavnoj priči, već i perfektnoj ilustraciji čitavog njihovog odnosa prema poslu i karijeri. Nakon što nisu uspjeli smisliti ništa osim gomile pijanih fora, odlučili su upaliti radio i nazvati album prema prvoj idućoj pjesmi. Kada su začuli one legendarne klavirske akorde i glas Paula McCartneya dvojbe više nije bilo iako nikad nećemo znati što bi se dogodilo da je zasvirala „Girls Just Want to Have Fun“, „Wake me Up Before You Go-Go“ ili neki od drugih tadašnjih hitova.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
