Dvadeset minuta prije otvaranja vrata Kontese – Kluba Kazališta Komedije u najužem centru grada, doslovce ulaz do Gradske kavane, organizatori u nevjerici saznaju da će šank te večeri biti zatvoren jer je upravo istekao ugovor s dotadašnjim najmoprimcem.
Do ponovnog otvaranja šanka proći će zasigurno cijela koncertna sezona, jer trebat će raspisati natječaj, razmotriti ponude i donijeti odluku o useljenju novog najmoprimca, a dotad će se i rode vratiti.
Istraživanje o tome tko je kriv nije u opisu ovog članka koji će se ipak baviti onima na čija leđa se svalilo „vađenje vrućeg kestenja iz žara Žarišta“ iako su tek oni za to najmanje krivi, a to su sastavi koji su sinoć nastupili u klubu – makedonski Funk Shui i mlade šibenske glazbene snage Aracataca.
Dakle, podsjetilo me sve to na nimalo davnu praksu odlaska na sporadične i publikom prorijeđene koncerta u vrijeme famoznih pandemijskih mjera kad bi se okupilo tridesetak ljudi na koncertu u Močvari u kojoj je bila zabranjena ugostiteljska djelatnost (kao i svud u zemlji u tom periodu), a valjda su tako izgledali i prvi socijalistički plesnjaci iz pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća. Samo je nedostajalo da netko iz organizacije kaže na mikrofon prije koncerta: „Ako je netko žedan, ima u zahodu tekuće vode.“
Također, ne može se ništa sa sigurnošću reći ni o tome koliko će to utjecati na glazbeni program „Žarište“ koji je u podstanarstvu kod Kontese. Sreća u nesreći je možda okolnost da su koncerti spomenutih bendova privukli dobrim dijelom mladu publiku koja je prvenstveno došla zbog glazbe, a mladi pozlate svaku pizdariju odraslih i svojim prisustvom uveličaju događaj. Koncert je bio fino posjećen obzirom da je Zagreb sinoć bio nakrcan glazbenim događanjima u Boogaloou (Fun Lovin’ Criminals), Tvornici (Vlado Kreslin) i Petom kupeu (Homage Collective plays with Jimi Tenor).
Prvi su na pozornicu izašli Aracataca. Riječ je o mladom šibenskom kvartetu koji je sebe nazvao po gradu koji je Gabriela Garcíu Márqueza inspirirao za izmišljeni grad Macondo u književnom klasiku „Sto godina samoće“ i koje im sasvim dobro stoji obzirom na stilsku eklektičnost glazbenog izričaja. Naime, Aracataca je doslovce sa svakom svojom pjesmom u nekom drugom žanru – od indie rocka, preko psihodelije do bossa nove, čas su ‘strokesasti’, čas kao da su se napajali „Libertangom“ Grace Jones. U toj svojoj mladalačkoj ambicioznosti sasvim solidno plivaju, poput vršnjačkih Superval sastava, a svakako treba pohvaliti najistureniju članicu, pjevačicu i gitaristicu Taru Šolić (da, da to je kćerka Nina Šolića i Ivane Kaponje, ljudi koji su u prvim godinama ovog portala bili uključeni u njegov rad, pa sam sad i ja u ulozi koja lako može mirisati na nepotizam).
Bez obzira što Taru doslovce znam dok je još bila beba u kolijevci, drago mi je što mogu konstatirati da je savršeno prirodna u ulozi liderice benda, kao što se i osjeti da nije u tome ‘od jučer’, obzirom da je prošla razna pjevačka natjecanja, kao što su je i starci ‘filali’ kvalitetnom glazbom. No, (jer ipak postoji taj ‘no’), Aracataca bi se u skorašnjoj budućnosti ipak trebala odlučiti u svoj svojoj stilskoj šarolikosti potkresati neke viškove i fokusirati se na ono u čemu se kao grupa osjeća najbolje, jer biti autorski bend nije dokazivanje da se trebate i možete uhvatiti u koštac sa svim žanrovima, već treba kod slušatelja prevagnuti misao da su žanrovi ipak u funkciji vlastitog izričaja. Uvijek razlog treba biti pjesma, a ne njeno ruho. I to bi trebala biti jedna od bitnih distinkcija kako bi se ušlo u kvalitetno stvaralaštvo. U suprotnom, kopiranje će neminovno progutati autorstvo ili ga bar učiniti inferiornim u omjeru sadržaja i forme. Ali da ne patroniziram previše, Aracataca je stvarno na dobrom putu, a uz to imaju i onu iskrenu mladenačku strast prema glazbi koja se fino prelijeva i na publiku.
Skopski Funk Shui je dakako druga priča. Gledao ih i slušao nekoliko puta ove godine i osim što su odlično usvirani, u stanju su i odlično upiti prostor, situaciju i publiku, te kroz to oformiti set listu. Dakle, bend koji se začas prilagodi, ali uvijek ostane svoj. Uz to izuzetno brzo su napredovali jer su konstantno na turneji (što je i dalje ono osnovno pravilo za sve koji iole misle nešto postići glazbom).
Uglavnom, ovog ljeta u Podgorici su na Rockstrikcija festivalu gruvali pravi festivalski gig, zgusnut svojim uspješnicama i u vibrantnom balansu između melodičnosti i žestine. U Azimutu tijekom SHIP festivala su se pretvorili u klupsku zvijer – kao da su izbacili predznak ‘funk’ i zamijenili ga RATM-ovskim ‘fuck’ viskoenergetskim gaženjem svega pred sobom.
Sinoć, je pak taj ‘funk’ najviše došao do izražaja u tom našem trećem susretu. Upili su kabaretski štih klupskog interijera, te su znali biti princeovski mazni svojom svirkom. Naravno da nije izostalo žestine, ali nekako mi je najviše zapala za uho ta kameleonština pjevača i gitarista Luke Gorgievskog koji je svakako ‘prime mover’ ovog neobičnog skopskog trija koji s razlogom privlači pažnju i hrvatske klupske publike.
Kad se sve zbroji, bila je to solidna večer fluidnog zvučnog iskustva za žedna grla. Funk Shui i Aracataca su kestenje iz žara uspješno izvadili, a što će biti sa „Žarištem“ vjerojatno ćemo saznati uskoro.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
