Godina 2024. pokazuje se izuzetno bitnom i plodnom za The Smile – grupu koja ostavlja dojam da donosi najviše kreativnog gušta radioheadovcima Thomu Yorkeu i Johnnyju Greenwoodu.
Svi znamo onu priču kad bend uđe u studio, snimi više pjesama nego ih stane na jedan konvencionalni album, pa nakon „šteta da se baci“ promišljanja donese odluku da se pjesme sačuvaju za neko buduće deluxe izdanje s bonusima ili pak odluči objaviti još jedan album koji je u pravilu nešto slabiji.
Tako se možda doimalo da je i The Smile ušao u tu shemu jer su pjesme s novog albuma snimljene na istim sessionima u Oxfordshireu i Abbey Road Studijima s producentom Samom Petts-Daviesom s kojim je bend snimao i „Wall Of Eyes“, objavljen u siječnju ove godine, sve dok njegov gitarist Johnny Greenwood nije izašao s potpuno drukčijim objašnjenjem. Ono se svodilo na to da je The Smile paralelno radio na dvije koncepcije – na dva albuma istovremeno.
„Cutouts“ se prvi začeo, ali je nadahnuće za „Wall Of Eyes“ išlo brže, zbog čega je taj album bio zgotovljen prije. Kad se već spominje nadahnuće, jedan od najljepših ovogodišnjih koncerata upravo je bio onaj koji su Thom Yorke, Johnny Greenwood i Tom Skinner upriličili u Malom rimskom kazalištu u Puli. To je bilo kao da prisustvujemo njihovom otvorenom radu u studiju tijekom kojeg je sve frcalo upravo od nadahnuća. The Smile je fantastičan multinstrumentalistički trio potpuno posvećen pjesmama i međusobnim interakcijama u gradnji najmaštovitijih stilskih i zvučnih slika koje trio može proizvesti uživo. Također, iako se službeno promovirao „Wall of Eyes“ na tom koncertu je svoje mjesto pronašlo i nekoliko pjesama s budućeg albuma „Cutouts“.
„Cutouts“ bi se mogao okarakterizirati kao najradioheadovski albuma grupe The Smile, skoro pa bi se moglo reći da iz njega progovara Yorkeova i Greenwoodova nostalgija za matičnim sastavom u hiatusu, ali opet ne može se iz slike izbaciti fantastičnog Toma Skinnera zbog kojeg se jedino može zaključiti da je The Smile postao toliko samostalno superioran da je u stanju dobrim dijelom okrznuti Radiohead, ali ostati prepoznatljivo svoj.
S ovim albumom „Smiješak“ je postao najviše ironičan dosad jer se jače angažira u društvenom segmentu i iscrtava obrise onog s čim se susrećemo u (medijskoj) stvarnosti, a to su psihopate na vlasti, ratna paranoja, te kapitalizam iz kojeg sve jače izbijaju razni radikalizmi pokretani golom pohlepom, a jedan od njih je poricanje klimatskih promjena zbog kojih se ili pržimo ili utapamo u poplavama.
Taj distopijski rakurs The Smile donose već u uvodnom „Foreign Spies“ u kojoj je, bar se meni tako čini, svaka sličnost elegičnog zvuka klavijatura sa soundtrack temama i kultnog Kubrickovog ostvarenja „The Clockwork Orange“ u potpunosti namjerna kao što i spomenuta diše kao svojevrsni diptih s narednom „Instant Psalm“ u kojoj kao da je prste imao pokojni George Harrison.
Za „Zero Sum“ se može reći da u pravoj The Smile maniri priču preokreće za 180 stupnjeva i uskače u funky igru Greenwooda i Skinnera koja se nastavlja i kroz hipnotičku „Colours Fly“ iz koje također izbija jam session narativ nečeg što istovremeno odiše i kao prva improvizirana ideja i vraški dobro zakopana stvar. No najbolje tek slijedi.
„Eyes & Mouth“ doslovce se može smatrati jednom od najboljih pjesama koja je izašla iz radionice Yorke-Greenwood-Skinner – nevjerojatno groovy hibrid rocka i jazza u kojoj Yorkeov vokal mazi uši poput svile. Pjesma poput nje plastični je dokaz koliko su maštoviti i živahni sessiona The Smilea. „Don’t Get Me Started“ neobičnim hodom klavijatura nastavlja fantastičan niz dinamikom napetog trilera koji uspješno ‘razrješuje’ balada „Tiptoe“ uz gudače London Contemporary Orchestra koji su se u decentnijoj mjeri mogli čuti i na pjesmi „Instant Psalm“.
„The Slip“ je nakon „Colour Fly“ još jedna od pjesama koju svojim bubnjarskim pasažom otvara Tom Skinner, što je samo dokaz koliki je on nadahnjujući faktor za Greenwooda i posebno za Yorkea, a i sama pjesma kao da se razvija iz skice koja u početku podsjeća na dječju brojalicu, ali naravno da aranžman ne staje na tome.
O tome koliko Yorke s bas gitarom u rukama diše u sinkronicitetu sa Skinnerom svjedoči predzadnja mantra „No Words“ – da je i duža od četiri minute ne bi smetalo, u biti i njen završetak zvuči kao da su se Yorke i Skinner nevoljko morali ‘skinuti’ s njenog groovea. Posljednja „Bodies Laughing“ koliko dolazi kao opuštanje nakon hektičnosti prijašnjih poglavlja, toliko radioheadovski baladno zaokružuje eklektičnost cijelog albuma nakon čega ostaje jedino za zaključiti kako ćemo 2024. zapamtiti i po izuzetnoj plodnosti trija The Smile koji je u jednoj godini uspio isporučiti dva fenomenalna albuma.
Ocjena: 9/10
(XL Recordings, 2024.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
