Cortini na devetom samostalnom albumu demonstrira slojevitost i neograničenu abrazivnost zvuka elektroničke glazbe.
Alessandro Cortini dugogodišnji je član legendarnog benda Nine Inch Nails u čijoj live postavi svira uglavnom klavijature te povremeno gitaru i bas gitaru. Može ga se čuti i na albumima „Ghosts I-IV“ iz 2008. te „Hesitation Marks“ iz 2013. godine. Cortini je ujedno jedini Talijan koji je primljen u Rock And Roll kuću slavnih, i to upravo kao dio ključne postave Nine Inch Nailsa.
S ovim smo uvodom tek zagrebali površinu bogate karijere jer Cortini je uz produkciju, skladanje i izradu analognih sintisajzera u proteklih petnaestak godina izgradio status jednog od najpoznatijih imena suvremene elektroničke glazbe kojoj obilato doprinosi. U nešto više od deset godina objavio je devet samostalnih albuma, a slojevitost i multidisciplinarnost njegova rada možda je najbolje sažeta u novom albumu „Nati Infiniti“ (rođeni beskonačni).
„Nati Infiniti“ sadrži četrdesetominutnu kompoziciju podijeljenu u pet cjelina i temelji se na audio instalaciji koja je inicijalno predstavljena u Muzeju grada Lisabona u sklopu festivala Sonar Lisboa. Instalacija se protezala na četiri kata zgrade, a svaka razina evocirala je novo stanje koje je vješto dočarao Cortinijev intenzivni zvučni dizajn. Diskografska verzija vjerno prati međusobnu povezanost cjelina koje slobodno možemo zvati i pokretima dok putujemo kroz hipnotički zvučni ambijent. „Nati Infiniti“ možemo smatrati i showcase albumom hvaljenog sintisajzera Strega kojeg je Cortini izradio u suradnji s tvrtkom Make Noise i koji je proizveo sve zvukove koje čujemo na albumu.
Cortini uz pomoć Strege demonstrira nit vodilju svoje solo karijere, a to je slojevitost i neograničena abrazivnost zvuka kao suprotnost današnjoj uglavnom poliranoj produkciji elektroničke glazbe. Cortini iz tih dubina izvlači distopijske zvučne vizure koje istovremeno zvuče otuđuje i toplo. Pet albumskih cjelina u tom smislu pretvara se u usporeni puls koji se u valovima iz tišine opetovano razvija u masivnu planinu buke čiji intenzitet prodire u nutrinu slušatelja.
Možda bismo Cortinijeve kompozicije najbolje opisali kad bismo rekli da zvuče kao soundtrack invazije izvanzemaljaca iznad polja kukuruza – intenzivno i katarzično. Dizajn zvuka ostavlja prostor osobnoj interpretaciji buke koju slušamo, a Cortinijeve atipične teksture tvore platno s dvije strane, praznom koju možemo ispuniti našim doživljajima, i punom, onom kojom već klize mutni distopijski duhovi. Cortini je izrazito vješt u kreiranju takvih pejzaža u čijoj pozadini titra melankolična crta koju naglašavaju grandiozni tonovi.
Glazba novog albuma nema tekstova, refrena, konkretnih melodija i uvriježenih konstrukcija pjesama, no ipak s lakoćom komunicira sa slušateljima jer buka koju Cortini proizvodi uz pomoć Strege zvuči spontano i neposredno. Uostalom, sam autor je to najbolje pojasnio: “Odem u svoj studio i krenem snimati, i nešto će se pojaviti. Ponekad su to sati bijelog šuma za vrijeme kojih samo sjedim i uživam, a ponekad je to puno detaljnija kompozicija. Gotovo nikad ne uređujem, ja samo izvodim. Prepuštam strojevima da odrade svoje i to orkestriram, slušajući vlastitim ušima, a ne gledanjem valnih oblika na zaslonu računala. To mi omogućuje da zadovoljim vlastitu potrebu da čujem nešto zbog čega se osjećam dobro“.
Ocjena: 8/10
(Mute Records, 2024.)