Zvuk koji izlazi iz njegovog pojačala reže vas u trenutku. Izvuče iz vas sve one DNA elemente koji su ikad imali doticaja s bluesom, rockom ili glazbom općenito.
Prednost života u koncertnoj metropoli poput Münchena je što imate taj luksuz da možete vidjeti izvođače koji vam nisu uvijek u fokusu. Isto tako, možete i propustiti neke ako ne pratite dovoljno. Nedavno me prijatelj pitao jesam li kupio ulaznicu, poznavajući moj glazbeni ukus, pa sam kliknuo da vidim kojeg izvođača spominje. Seasick Steve. Poznat mi je, ali nikada mu nisam posvetio previše pozornosti. Tako da će ova koncertna recenzija donijeti nešto drugačiju perspektivu.
Dolazi u München, datum 22. listopada 2024. ima ulaznica, pa rekoh; da malo istražim. Čim sam čuo prvi rif, pomislio sam: “To je to!” Klik, klik i ulaznica je u džepu. Tako obično bude kad čujem slide gitaru.
Steveova priča sama je po sebi posebna. Seasick Steve, pravim imenom Steven Gene Wold, pravi je dokaz da godine nisu prepreka za uspjeh. Njegov život podsjeća na avanturistički roman – od bijega od kuće kao tinejdžer do preživljavanja radeći svakakve poslove, uključujući fizičke i sezonske. Tek kasnije u životu, negdje u svojim šezdesetima, dolazi njegov trenutak slave, i to ni manje ni više nego u Velikoj Britaniji.
Najviše pažnje privukao je svojim specifičnim, sirovim blues zvukom i instrumentima koje bi većina ljudi vjerojatno bacila u smeće. Njegova čuvena gitara s tri žice, koju je nazvao “Three-String Trance Wonder”, postala je njegov zaštitni znak, kao i njegov osebujni stil života, koji često inspirira njegove pjesme.
Njegova glazba nije samo ritam i zvuk, već pravi emocionalni rollercoaster. Priče o teškom životu, jednostavnim užicima i radničkoj svakodnevici prodiru u pjesme, ali uvijek sa zaraznim optimizmom i energijom. Nastup na Jools Holland’s Hootenannyju 2006. godine bio je prijelomni trenutak, kada je izveo pjesmu “Dog House Boogie”, a nakon toga popularnost mu je samo rasla.
Predgrupa na ovoj turneji Seasick Stevea bio je talentirani blues izvođač James Dixon. Iako relativno nov na sceni, Dixon osvaja publiku svojim autentičnim i iskrenim zvukom, što se savršeno uklapa uz Steveov stil. Dixonova glazba sadrži elemente sirovog bluesa s modernim zaokretom, a njegove gitarske izvedbe odišu emocionalnom snagom i jednostavnošću. Odličan izbor za uvertiru.
Dvorana Freiheitshalle. Nisam ju još pohodio, ali radi se o vizualno ugodnom prostoru, nalik staroj tvornici. Ne znam je li tako namjerno građena, jer se nalazi u okruženju modernih zgrada, ili je zaista bila tvornica. No, efektna je. Akustiku u ciglenoj dvorani teško je ocijeniti tijekom ovakvog koncerta jer su u igri neki drugi audio parametri. Kapacitet dvorane je 399 posjetitelja, a bila je ugodno popunjena. Cijena ulaznice bila je 42 eura. Jedina zamjerka ide na gužve kod šanka, gdje je jedna šankerica pokušavala zadovoljiti žeđ fanova, koji su čekali na 0,33 pivo po cijeni od 4,50 eura.
Steve izlazi točno u 21:00 sat. Sam. I s prvim tonom, ne znam koja je točno pjesma, ali zvuk koji izlazi iz njegovog pojačala reže vas u trenutku. Izvuče iz vas sve one DNA elemente koji su ikad imali doticaja s bluesom, rockom ili glazbom općenito. U sljedećoj pjesmi pridružuje mu se bubnjar Dan Magnusson. Njegov asketski stil bubnjanja dodatno pojačava doživljaj, i ostajete zapanjeni kako dva vremešna lika u najjednostavnijoj formaciji zvuče tako moćno. Baražna paljba koja udara u čelo, trbuh i srce. Redaju se pjesme poput “Internet Cowboys” i “Bring it on”. Mijenja gitare, od kojih je mnoge sam sastavio, i pokazuje zavidno sviračko umijeće. Sjajno vlada tehnikom sviranja okidanjem prstima i slidea. Na trenutke mi padne napamet vizija ZZ Topa na steroidima. Stabilno, precizno, bez pretjerivanja, ali uvijek s pričom. Vjerujete mu. Nema foliranja. Nabrijani glas povremeno zaspe gutljajem whiskeya, a kontakt s publikom održava na skroman i šarmantan način, često šaleći se na svoj račun.
Za vrijeme izvođenja pjesme “I Started Out With Nothin’ and I Still Got Most of It Left”, Steve izvodi simpatičnu mladu damu na binu i pjeva samo njoj. Sve djeluje spontano, a ne kao dio produkcije, jer produkcije zapravo nema. Jedino red obojenih žarulja podsjeća na seoski sajam. Dama je dobila potpisanu ploču za svoj doprinos, a izmamili su i veliki pljesak publike.
Steve je pokušavao animirati minhensku publiku, ali nije znao da je njihov maksimum pljesak i pokoji glas koji pjeva s njim. ti što pjevaju valjda nisu odavde.
Bez popuštanja, Steve je koncert priveo kraju uz ovacije. Ostavio me protresenog, zadovoljnog i s nadom da ostarim kao on. Uz gitaru, slide i whiskey.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
