Sasvim je legitimno još jednom zaključiti da je Chui opet došao, ako već ne do vrhunca svoje igre, onda njemu sasvim nadomak, jer kako se njihova glazba razvija tako je i taj vrhunac sve viši i viši. No, možda su mu ovaj put i bliže nego ikada prije.
Kad je u roster suludih nagrada koje se svake godine dodjeljuju na Porinu dodana i kategorija za takozvanu “međužanrovsku” glazbu, prvo što mi je palo na pamet bilo je to da je ova skrojena kao po mjeri za Chui, instrumentalni kvartet pod vodstvom vizionarskog skladatelja i klavijaturista Tonija Starešinića u kojemu spaja elemente jazz fusiona, progresivnog rocka i modernih oblika elektronske glazbe u kompozicije kojima je kritičarima teško odoljeti, pa se s gotovo svakim novim izdanjem nađu na vrhovima ljestvica najboljih albuma godine kod svih relevantnih branitelja kvalitetnog ukusa na domaćoj sceni.
Širenje zvučne palete nastavljeno je kad je načelno jazz bubnjara Janka Novoselića zamijenio Ivan Levačić, jednako sklon davanju rokerskoga šusa koliko i odvođenja glazbe u neke techno vode kakve istražuje u ABOP-u, a njemu je na basu pridružen i kolega konjanik Konrad Lovrenčić poznat po tome što zvuk svog instrumenta voli učiniti masnijim od bureka na podu automehaničarske radione. U toj formaciji predstaviše se na hitu s Josipom Lisac “Tebi putujem”, a zatim i na cijelom albumu “Iz kapetanovog dnevnika”.
Zajedničku igru doveli su na ono za što smo mislili da je korak do savršenstva već prije dvije godine dvostrukim albumom “Zagreb – Berlin”, na kojemu je zagrebačka strana nastavila istraživati sljedeći stupanj razvoja potencijala njihovog zvuka, dočim je ona berlinska donijela glazbu koju su stvorili za soundtrack dokumentarnog filma Waltera Ruttmanna iz 1927., “Berlin – simfonija velegrada”, a koju su od premijere 2019. nezaboravno izvodio na nizu koncerata diljem zemlje. Nakon što biste vidjeli taj show, morali biste se upitati kamo će dalje Chui odvesti njihov glazbena muza. Odgovor je stigao u naslovu novog albuma – “Do zvijezda”!
Ako su dosad iz forme kvarteta uspjeli izvući ono najbolje, logično je dodatno proširiti zvučnu sliku, a to je Toni izveo na doista pametan način pruživši izvornom i na pozornici najistaknutijem članu, izvanrednom koprivničkom saksofonistu Vojkanu Jociću potporu u obliku dodatne puhačke sekcije koju čine trombonist Luka Žužić te Mihael Györek na moćnom bariton saksofonu.
Ova trojka sad čvršće veže Chui za njegovo polazište iz teritorijalnih voda jazza, dočim ostatak benda još slobodnije šalje svoje ekspedicije u druge žanrove, pri čemu njihova glazba samo još više dobiva na slojevitosti i primamljivosti. Jedna od najinteresantnijih novih akvizicija je udaraljkaš Nenad Kovačić koji svoju čaroliju dodaje svima od matičnoga Antenata, preko Mimika Orchestra do Sevdah Takhta Damira Imamovića i vjerojatno je najistaknutiji i najkvalitetniji perkusionist na sceni.
Na taj način zaokružena postava debitirala je na singlu “Svemir ima novi pozivni” koji je kasnije doživio i svoj remiks iz laboratorija Roya Beatieja koji je ovdje priložen u obliku bonus tracka. Svemir je oduvijek služio kao glavni izvor nadahnuća Starešiniću, osvjedočenom obožavatelju znanstvene fantastike, pa mu sigurno nije bilo teško pristati napisati himnu prvog hrvatskog satelita koju će projekt Crocube lansirati u prostranstva “konačne granice” kojima već od 1977. luta Voyagerova zlatna ploča s izabranim skladbama između kojih su brojna klasična djela, ali i “Johhny B. Goode” Chucka Berryja te “Dark Was the Night, Cold Was the Ground” Blind Willieja Johnsona, u potrazi za potencijalnim vanzemaljskim fanovima.
Ova pjesma na albumu stiže odmah poslije liftoff broja “Sporo paljenje” koji služi kako bi nas postupno pripremio i u svom finalu uspješno lansirao u svemirska prostranstva. Jasno je zašto je upravo “Svemir ima novi pozivni” izabrana za singl, glazbeno je jedan od zanimljivijih komada i može se pohvaliti čak i ponavljajućom strofom otpjevanom kroz neke robotske efekte, no Chui je uvijek uvjerljiviji kad djeluje bez vokala koji ionako samo podcrtavaju ono što nam je glazba već dala naslutiti.
Ono što slijedi ujedno predstavlja i najbolji dio albuma, a to je par koji čine “Vozi dalje (Dub Punch)”, showcase snage proširene puhačke sekcije koja nošena Žužićevim trombonskim solom doista postaje nešto slično udarcu kad Vojkan preuzme stvar u svoje ruke na tenoru, dok Györekov bariton potmulo brunda ispod njih, te “Tvrdi sicevi” koja još jednom dokazuje da je Chui jednako snažan kad zagrebe dublje u elektroniku jer su sposobni isporučiti bangere koji će od svakog njihovog koncerta napraviti party.
Ovdje negdje završava manifest tog novog i produženog Chuija, te se na naredne dvije pjesme vraćaju u formaciju kvarteta, te s “Na rubu horizonta” (kako je u nas, ako se ne varam bio preveden SF horor Paula W. S. Andersona iz 1997. “Event Horizon”) te “Do zvijezda” (u promo materijalu upisana kao “Među zvijezdama”, u trenutku pisanja ovog teksta album još nije službeno vani, pa nismo sigurni koji je naslov ispravan) priču glazbeno vraća u poznate glazbene okvire i atmosferu soundtrackova svemirskih epopeja osamdesetih.
Za kraj je ostavljena “A Love Supreme”, svojevrsna obrada prvog čina (“Acknowledgement”) istoimene duhovne suite Johna Coltranea koju pod Tonijevim glazbenim vodstvom izvodi mješoviti zbor Izvor. Ključna razlika između Traneove himne i Chuijevog prepjeva jest to da će u izvorniku pjevanje doći tek kao konačna manifestacija onoga što nam govori glazba. U skladbi koja traje nešto više od sedam minuta, tek će u šestoj minuti krenuti ta prepoznatljiva tema, a mumljajući vokalni dio neće trajati ni minutu ukupno.
Chui i Izvor okreću ovo naglavce i kompozicija započinje pjevanjem koje će uz minimalnu pratnju i instrumentalne dopune trajati punih šest minuta prije nego se bend uključi u bombastičnom finalu. Jedini je problem što ćemo dotad već čuti ponavljanje pjevane fraze toliko puta da će moć njezine poruke biti svedena na jeku poznatoga koje zamara osjetila. Iako, istovremeno sam siguran da ću biti jedini koji na koncu prigovara ovoj skladbi i da će upravo ona mnogima biti najimpozantnija na cijelom albumu.
Prije završne presude, valja istaknuti i vizualni aspekt ploče, budući da je bilo teško nadmašiti ono što je Igor Kordej napravio s Porinom nagrađenom naslovnicom prethodnika “Zagreb – Berlin”. Jednake pohvale zaslužuje i nova naslovnica koju potpisuje Marko Babić, a koja prikazuje zagrebačke zgrade popularno zvane Rakete, od kojih jedna polijeće u svemir.
U konačnosti, sasvim je legitimno još jednom zaključiti da je Chui opet došao, ako već ne do vrhunca svoje igre, onda njemu sasvim nadomak, jer kako se njihova glazba razvija tako je i taj vrhunac sve viši i viši. No, možda su mu ovaj put i bliže nego ikada prije. Proširenjem postave na prvoj polovici albuma otvoreni su neki novi horizonti i dodatan prostor za širenje zvučnog dosega vječnih kozmonauta u budućnosti. Jasno je da će “Do zvijezda” ponovno igrati za snažnu poziciju kad će se kroz kojih mjesec dana zbrajati bodovi kritičara u izboru za ostvarenje godine, jer Chui sve više djeluje kao da pripada nekoj klasi sve nedostižnijoj ostalima i ako samo još malo ispruže ruke, možda napokon dohvate i zvijezde.
Ocjena: 9/10
(Dancing Bear, 2024.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
