Vladimir Mirčeta snimio je svoj prvi solo instrumentalni album.
“U tom periodu sam ozlijedio ruku pa neko vrijeme nisam mogao svirati gitaru osim sa slideom, a sam sebi sam ispunio dugogodišnju želju i počeo svirati usnu harmoniku. Tako da je silom prilika zvučna paleta proširena“, kazao je prilikom objave mini albuma „Stingingly“ Vladimir Mirčeta, koji nas je s godinama naučio da je neizostavna koautorska i gitaristička figura u grupama Mayales i BETI, odnosno uvijek uz Ivanu Starčević & Rakete i Natali Dizdar, ali ni tu ne staje popis njegovih angažmana.
O albumu „Stingingly“ kojeg potpisuje pod umjetničkim imenom Echoinidea, što je latinski naziv za ježince, kojih je puno Jadransko more, još je dodao: „Album je u cijelosti osmišljen i snimljen u stanu u zagrebačkom Sopotu. Jutra su uglavnom bila rezervirana za snimanje, koristio sam rijetke trenutke kad sam neometano mogao testirati najbizarnije komade opreme koju imam i proizvoditi zvukove koji do tad nisu našli svoje mjesto i funkciju u ‘komercijalnijim’ projektima… (osim možda za Rakete). Navečer sam to sve rezuckao i uređivao dok bi jednim okom gledao ‘Spužva Boba’ sa sinovima.”
Dakle, po svoj prilici Vlado je bio na bolovanju, a što će drugo plodan glazbenik raditi na bolovanju, već petljati po opremi i svirati na svemu što mu dođe pod ruku, čak i usnu harmoniku, kad već ne može gitaru onako kako bi htio. Samim time nije mogao biti na raspolaganju drugima, ali je udovoljio sebi i stjecajem upravo tih okolnosti objavio svoj prvi samostalni projekt.
A taj projekt se toliko svidio i redatelju Daliboru Bariću koji je za svih pet skladbi odučio osmisliti video spotove, iako je dojam da je na Mirčetinu zvučnu podlogu sebi dao oduška i upregnuo umjetnu inteligenciju kako bi kreirao najrazličitije vizuale u kojima zajedno plešu filmski noir motivi iz nikad snimljenih filmova, SF pejzaži i situacije iz drugih izmaštanih svjetova, ili pak hiperrealistički narativi koje kao da izmišljao Salvador Dali.
Time je Echoinidea „Stingingly“ prerastao u zaokruženi audio-vizualni projekt koji kao da svojim ‘zvučnim bodljama’ bez ijedne riječi penetrira u okruženje sadašnjice i kreira ozvučje otvoreno za misaone interpretacije svakog ponaosob tko nabasa na ovog „Ježinca“.
U glazbenom smislu, Mirčeta je od hendikepa stvorio prednost, jer je izbjegao napraviti solo instrumentalni album gitarskog karakter (a znamo kakve instrumentalne albume gitaristi obično rade – one koje će zatrpati svojim tehničkim umijećem za što obično nemaju dovoljno prostora u ‘komercijalnim’ projektima). „Stingingly“ je dakle u sferi ambijentalnog djela koje se upravo bavi ugodom prostora, nešto poput ‘zvučnog platna’ kojeg autor nijansira gotovo neupadljivo, a opet dovoljno efektno.
Jest da sve odiše eksperimentalnošću, no neupitno je da je Mirčeta naslušani majstor svog zanata i kroz nju slušateljima daje natruhe iz kojih ponekad progovaraju i njegovi utjecaji. Primjerice, u instrumentalu „Errorama“ je nemoguće ne pomisliti na Pink Floyd, a kad god u ostalim brojevima zapljusne toplina aranžmana slide gitare sve nekako zamiriše na legendarne soundtrack albume Rya Coodera.
No da ne ispadne da je riječ o prikrivenom hommage djelcu, „Liquid Fire Jive“ (koja je s razlogom centralni komad mini albuma) predstavlja zanimljiv sklop koji premošćuje i zaokružuje priličan vremenski raspon ako se gleda na povijest moderne glazbe jer nudi spoj swing ritma, vangelisovskog ozvučja i dakako masnog gitarskog slide premaza koji spaja noir prošlosti s noirom znanstvene fantastike (stoga nimalo ne čudi što je Barić bio toliko inspiriran u vizualnom dijelu priče).
Slična je situacija s instrumentalom „1983“ koja kao da otvara scenu nekog revolveraškog dvoboja, ali s dovoljno zvučnih elemenata da bi u mašti taj dvoboj mogli izmjestiti u bilo koje vrijeme i prostor, s obzirom na tenziju zvuka. Posljednja „Mandoharpia“ u sebi nosi maštovit kontrapunkt – kao da se u istoj minutaži bore svjetlost i tama, nelagoda i ugoda, dolazak tornada i opušteno sviranje usne harmonike na trijemu, zbog čega na kraju ostaje opipljiva praznina i misao da je „Stingingly“ bez problema mogao ponuditi još materijala. Ali, bit će, da se ruka oporavila i da su druge glazbene obaveze došle na Vladin dnevni red.
Odluka da Echoinidea ne ostane nešto zauvijek zarobljeno na njegovom hard disku svakako je u konačnici dobra jer je odškrinula jednu sasvim novu dimenziju Mirčetinog glazbenog talenta. I ja osobno da sam neki filmski redatelj i da muku mučim oko soundtracka svog filma ne bih previše razmišljao koga angažirati nakon preslušavanja ovog mini albuma.
Osmica ispod je samo iz razloga jer je „Stingingly“ svakako mogao biti duži.
Ocjena: 8/10
(Aquarius Records, 2024.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
