Nastup Gregoryja Portera, koji je sinoć gostovao u sklopu 15. JAZZG-a, ostat će mnogima urezan u pamćenje.
Nakon dva rasprodana šibenska koncerta na Tvrđavi sv. Mihovila, Gregory Porter konačno je sinoć nastupio i u Zagrebu u sklopu 15. Zagreb Jazz Festivala. Koncert u Kinu studentskog centra koji prima tisuću ljudi bio je mjesecima rasprodan unaprijed i to skoro bez neke značajnije reklame, jer kod ovog diva, što vokalnog, što po visini, vrijedi ono staro pravilo da je dobar koncert najbolja reklama. U Kinu SC-a sinoć se doslovce tražio stolac viška jer su valjda svi raspoloživi stolci iz prostora SC-a bili u funkciji bočnih produžetaka redova u parteru, pa bi se moglo predvidjeti da će Porterovo iduće gostovanje svakako napuniti i veći prostor, recimo Veliku dvoranu Vatroslava Lisinskog. Na koncu i radi samo interijera, ali o tome malo kasnije.
Prije koncerta sam pričao s kolegama i jedan od njih je rekao kako bi se najradije povukao negdje u prirodu na neki grunt, a ja sam kontrirao i izjavio kako se obzirom na svoje životne navike mogu samo eventualno odseliti u neki još veći grad jer mi se čini da s godinama potreba za kvalitetnim koncertima samo raste. Kad je počeo koncert nekako mi se iskristaliziralo da valjda težim nekoj metropoli koja je koncertno aktivna poput New Yorka i otišao još dalje razmišljajući o tom globalnom kulturnom epicentru i tome kako i dalje najviše volim američku glazbu jer sve što i dalje slušam je neki derivat američke glazbe otkud god to došlo.
Pogled na nakrcan Kino SC samo je potvrdio da nisam tu jedini među mnoštvom koje se okupilo čuti baš ono što držimo izvornim američkim zvukom. Bez obzira o kojem stilu i žanru je riječ, Gregory Porter je jedan od onih rijetkih kapaciteta koji će vas jednakom emotivnom snagom ispuniti bilo da je riječ o jazzu, soulu, bluesu ili gospelu. U tom smislu, obzirom da su odavno iskovani termini „velika američka pjesmarica“ ili „veliki američki roman“ za Portera bi se moglo reći da je veliki američki autor i interpretator.
Razglas u dvorani definitivno nije bio dorastao toj njegovoj veličini i iako sam bio dovoljno blizu, bilo mi je nekako pretiho u toj našoj najvećoj kino-dvorani u državi, koja je ujedno i najderutnija od svih. No i Porter i njegov bend su nas vrhunskom izvedbom uspjeli izmjestiti, valjda, u sam New York.
Otvorili su koncert s „Holding On“ dok je Porterov kontrabasist Jahmal Nichols imao problema s kabelom koji je prekidao zvuk njegovog instrumenta (ali je to maksimalno brzo doveo u red). Uglavnom, Porterov vokalni krešendo u drugom dijelu te pjesme (prvi od mnoštva koji su uslijedili) za koji su potrebna ronilačka pluća već je u tim prvim minutama sve „izuo iz cipela“ i bilo je jasno da je u vrhunskoj formi i da se ne misli štedjeti. To je ubrzo i rekao, u smislu da mu se sviđa Zagreb u kojem je već boravio pet dana i da se nada da ćemo ga opet pozvati, ali pod uvjetom da se dokaže te večeri. I onda je krenulo dokazivanje.
U svakom segmentu Porter se pokazao kao svjetska klasa. Taj osjećaj doma kad je spomenuo svoje dojmove o Zagrebu izvrsno je iskoristio kako bi nas uveo u „On My Way To Harlem“ i pretočio nam svoj osjećaj dolaska kući kad pjeva tu pjesmu i koja je i sinoć bila poput živopisne šetnje Harlemom uz zvuk one Amerike kako je u mislima doživljavamo od malih nogu. U istoj je i prateći bend priredio impro vatromet, jer naravno da Portera prate najbolji.
Koliko god bila poznata ona Porterova priča iz djetinjstva po kojoj svoje pjevanje najviše duguje religioznoj baki koja je aktivno pomagala na ulici kojekakve izgubljene duše i slučajeve vodeći malog Portera koji je pjevao gospel napjeve i pomagao joj u njenim humanim nastojanjima, kad ju je ispričao prije „Take Me To The Alley“ naglašavajući kakve je sve profile ljudi upoznao već od malih nogu gotovo je i srce zadrhtalo koliko on u svoje nastupe unosi taj vjerski gospel narativ. U biti, ne unosi ga, on je takav, on je prožet gospelom. I opet nas je zvučno proveo kroz svaku mračnu sporednu ulicu da bi nas izveo na aleju koja vodi do dobrote u vlastitom srcu. Skoro pa preuranjeni američki božićni ugođaj pred Halloween – s naglaskom na ‘američki’, jer ako nas je netko naučio božićnim poukama u svojim (filmskim) pričama to su Amerikanci (koliko god ih kudimo da su krivi što smo mi od Božića u vlastitom dvorištu napravili potrošački vašar po uzoru na njihov).
To ‘nešto’ što se razlilo s pozornice, Gregory Porter naziva neuhvatljivim tekućim duhom i to je pretočio u pjesmu „Liquid Spirit“ koja kao da otvara vrata u američke crne zajednice zvukom u kojem kreolska glazba susreće gospel i naravno da je nakon „Take Me To The Alley“ upravo „Liquid Spirit“ donijela potpunu predanost cijele dvorane koja je pljeskala u ritmu glasno, jasno i usklađeno do samog kraja pjesme. Ako Porter poput Ala Greena jednog dana odluči pokrenuti svoju baptističku crkvu, predviđam da će kao propovjednik biti jednako uspješan i omiljen kod svoje pastve kao što je sad kao glazbenik.
Kad se činilo kako će poduže solo instrumentalne točke potpuno preuzeti koncert, posebno kad je Jahmal Nichols zasolirao na basu, tenzija publike nije bila nimalo u padu. Nichols je maštovito začinjavao, a kad se bend ponovno okupio, zakucao je izuzetno brzu verziju evergrina „Papa Was A Rollin’ Stone“ i to izveden u unakrsnoj kombinaciji s „My Girl“. Prije nego li je službeni dio koncerta uz ovacije donio užarenu svirku s „Musical Genocide“, Gregory Porter je ušao u minimalističke croonerske vode praćen samo pijanistom Chipom Crawfordom i orguljašem Ondřejem Pivecom kako bi i tu bio fantastičan u „Water Under Bridges“, tim poetskim komadom koji govori o prolaznosti života.
Kad je kvintet izašao na bis i na oduševljenje dvorane zasvirao „Mr. Holland“ uslijedio je finalni tour de force, kako za Portera, tako i za ostatak sastava. Chip Crawford je tek u toj pjesmi zakucao u značajan solo na klavijaturama (koje skoro nije ni dirao cijeli koncert), Ondřej Pivec je opet ušao u ‘nadmetanje’ s bubnjarom Emmanuelom Harroldom (njegov brat Cayon Harrold je sljedeći gost 15. JAZZG, op.a.), kao što se i za ‘završni pisak’ (ili vrisak saksofonom) pobrinuo izuzetni Tivon Pennicott, inače čovjek kamenog lica, ili što bi Ameri rekli „poker face“ kojem kao da je sposobnost iskazivanja emocija u potpunosti vezana uz njegov instrument, a ne gestikulacije licem.
Gledao sam i slušao Gregoryja Portera na njegovom prvom gostovanju u Šibeniku i koliko se sjećam bio mi je to jedan od prvih dolazaka, ako ne i prvi, na sv. Mihovil gdje se ta ambijentalna divota prelila i na onu koncertnu, što je obično dovoljno da iz subjektivnog bude iscijeđena i posljednja kap objektivnog (jer ovaj posao u svom opisu nema previše objektivnog spram subjektivnog, koliko god vas lagali o tome), pa se čini da je teško napraviti komparaciju jedne izvrsnosti s drugom. To pišem iz razloga, što ću ipak to i učiniti i dati malu prednost zagrebačkom koncertu iz jednog skoro pa objektivnog kuta koji se tiče ambijenta.
Naime, Gregory Porter je sinoć od tog našeg memljivog Kina SC na sat i pol uspio napraviti hram američke glazbe, što ipak držim većim podvigom, obzirom da me uvijek po ulasku u tu dvoranu zapuhne i određena doza srama koja se može svesti u misao: „Što će strani gosti misliti od nama kad ovdje sviraju?“ Sedam posto ljudi u Hrvatskoj sluša jazz“, rekao je Dražen Kokanović između ostalog u uvodnom govoru i nastavio: „Mislio sam da je greška, da ne može biti toliko“, ali sve češće rasprodan Kino SC-a ove godine govori tome u prilog. No prije pisanja ovog teksta sam u jednom Facebook komentaru opet pročitao nečiju sumnju u taj podatak u smislu: „da je to istina, onda bi i Kino SC odavno bio renoviran u reprezentativnu dvoranu“ i nekako mislim da je to stvarno dobra početna točka za one koji su nadležni za taj prostor u doba kad se bez problema cica europski novac i za manje bitne stvari, a također i solidna završna misao.
Zar nama stvarno treba doći jedan Gregory Porter pa da nam nakratko (zvukom) ‘okreči’ taj prostor, ili kod nas ipak postoji neke sposobnosti da bar to učinimo sami? Upravo stoga bi nam Porter idući put trebao doći u reprezentativniji i veći prostor. Malo je reći da je to zaslužio nakon sinoćnjeg potvrđivanja da je jedan od najvažnijih vokala koje svijet jazza danas ima.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
