Pa gdje ste ljudi moji? Na koncertu Aleksandre Prijović ili Sergeja Ćetkovića? Jer u Vintage Baru niste. A upravo tamo je u srijedu otvorena druga sezona Superval+ koncerata čime je najavljeno i 6. izdanje Superval festivala. Od poznatih bendova koji su svoje mjesto na glazbenoj sceni stvorili upravo zahvaljujući Supervalu, nije došao nitko.
Prvi je nastupio zanimljiv bend Zippo koji je svoj debitantski nastup imao na zadnjem Supervalu. Bend čine Luka Kovačević na gitari, Dino Lacić na drugoj gitari, Karlo Kalčec na bas gitari, te Lucija Pranjić na bubnjevima i Sara Vorberger na vokalu koje su skupa u bendu Linija 109. Usprkos skoro pa praznoj dvorani nisu se dali smesti, te su ovaj nastup odradili s osmijehom na licu i dječjim entuzijazmom.
Na samom početku frontmenica Sara pozvala je tehničko osoblje da ugasi sva svjetla kako bi odsvirali intro prve pjesme, što je bilo pomalo šlampavo izvedeno, jer nikome u publici nije bilo jasno što se događa. No, upravo ta šlampavost bila je autentična i simpatična, pogotovo uz Sarinu zaraznu vedrinu. Svoj stil sami nazivaju post hard core emo gaze što je dosta dobar opis toga što rade. Žestoke i harmonijski bogate progresije prožete su nježno melankoličnim vokalom, a cjelokupna izvedba uspijeva balansira na rubu katastrofe – što se najbolje pokazalo na potpuno krvavoj gitari i prstima Dina Lucića.
Cijelom ludilu ne smeta čak ni statična izvedba na stageu. Jedina ozbiljna zamjerka koju imam je pretjerana glasnoća gitara koje zasjenjuju zanimljiv i važan vokal. Mislim da bi se trebali više pozabaviti dinamikom glazbe te si dopustiti poneki sentiš koji će razgaliti tvrda rockerska srca. Pomalo u tom smjeru ističe se pjesma “Dubrava” koja upravo dokazuje sposobnost benda da stvara catchy hitove u alternativnom stilu. Sve u svemu, dobar bend, dobar nastup, jedva čekam u što će se Zippo još razviti.
Superval je ponovio suradnju sa slovenskom Špil Ligom Kina Šiška stoga je drugi bend bio ovogodišnji pobjednik Ghastly Ashes. Tvrdi, žestoki i vrlo uigrani metalci s dva muška vokala- duboki Aleš Lavrečič i Jakob Česnik visoki growl. Dečki, čim su stali na stage krenuli su divljati koncentrirano i predano nastavivši se na ludilo koje su još Zippo započeli. Luka Zadel konkretnim i sirovim ritmom na bubnju uz pratnju Aleksa Damiša na basu dao je savršeno zaleđe Mihi Bolčini Ljubiču i Žanu Rebecu na gitarama. Jakoba Česnika, klasičnog alt teen ljepotana s frčkastim mulletom i zelenom potkošuljom koja otvara blago mišićave ruke ni najmanje nije omeo skoro pa prazan prostor, već je skupa sa svojim kolegama, ponajviše, s Alešem Lavrečičem, koji neodoljivo podsjeća na Blixu iz davnašnjih vremena uživao u svakoj sekundi provedenoj na stageu.
Ne bih se upustio u komentiranje kvalitete jer je metal stil koji ne poznajem, ali mi je potpuno jasno zašto su pobijedili. Energija benda bila je veoma zavodljiva, pogotovo trenuci kada je frontmen pokušavao komunicirati s publikom na slovenskom jeziku. Kod spomenutog benda mi je najviše smetao izostanak publike, ali i statičnost one malobrojne jer Ghastly Ashes podižu energiju i mame na skakanje, zbog čega me zanima koliko drugačije zvuče u prepunoj, energijom nabijenoj dvorani.
Večer je zatvorio već dobro poznat prog metal bend Vaktal. Patrick Barna na lead gitari, Mihael Zubak na ritam gitari, novi basist (čije ime nam nisu htjeli otkriti) i naravno autor, bubnjar, vokal i potpuni glazbeni luđak Fran Sredoja. Svirali su pitomije nego što sam očekivao, što me baš lijepo iznenadilo jer su se dobro čule sve finese kompleksnih kompozicija. Iako nisam ljubitelj predugih pjesama i kompliciranih progresija, izdanje Vaktala u Vintage Industrialu bilo je dovoljno dinamično i začinjeno raznim stilovima od kojih je bilo i bossa nove čime je izbjegnuto dosađivanje. Jedino što mi je falilo su vokali. Općenito mi se ne sviđa kada se u bilo kojoj rock formi najveća pažnja poklanja instrumentima, a upravo vokali uz kreativni pristup mogu znatno oplemeniti materijal.
Razočaran malim brojem publike, zapitao sam se koji je razlog tome. Nisam došao do konkretnog odgovora. Mogu samo nagađati. Je li problem u radnom tjednu, cijeni karte ili je pak stvar metala koji nije baš za svakoga. Jesmo li prerasli sve to skupa i zatvorili se u svoje privatno konzumiranje glazbe u kojem nemamo želju socijalizirati se i izaći iz zone komfora?
Ili se samozavaravamo da smo zasićeni glazbom naših roditelja, da imamo potrebu za nečim novim, nečim našim s čim se možemo generacijski povezati bez da nam bilo koji stariji autoriteti određuju vrijednost toga.
Zato, uzmimo stvar u svoje ruke – par eura za upad i cugu, mrvu energije za ples i druženje. I vidimo se na idućem Superval plusu.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
