Brojne teme i povremene kontradikcije zamotao u fino zvučno ruho koje jednako oduševljava svojim melodijama, beatovima i nepogrešivim deliveryjem.
Tyler Gregory Okonma, reper i producent koji nastupa pod imenom Tyler, the Creator, ove je godine napunio 33 godine i tu će vam činjenicu dati do znanja više puta tijekom svoje ambiciozne i “velike” ploče “Chromakopia”. Iako je aktivan još od druge polovice prvog desetljeća novoga stoljeće kad je predvodio kolektiv Odd Future, a u međuvremenu je nanizao čak osam samostalnih studijskih izdanja, u posljednjih pet godina lansirao se u sam vrh kalifornijskog underground hip hopa, u toj mjeri da se bez lažne skromnosti i opravdano proziva “The biggest out the city after Kenny,” pri čemu je Kenny, naravno, njegov sugrađanin iz Los Angelesa Kendrick Lamar.
Tylerov uspon u visinu podzemlja možda je doživio kvantni skok albumom “Flower Boy” iz 2017., da bi na narednom, pomalo eksperimentalnom “Igor” dvije godine kasnije ostvario ono što mnogi smatraju krunom njegove karijere. Narednim “Call Me If You Get Lost” vratio se više u pop okvire i to toliko uvjerljivo da mu je ova ploča donijela i Grammy za najbolji rap album, što će dovesti između ostaloga i do zavidnog statusa headlinera Coachele ove godine.
Sve to dovodi nas do aktualne “Chromakopije”, albuma koji će se pokazati možda i njegovim najambicioznijim dosad, a znamo da takvi albumi često pucaju previsoko i posljedično zvuče kao pretenciozna ostvarenja pokopana pod bremenom ambicije i egoizma. Egoizma ima i na “Chromakopiji”, kvragu, egoizam i jest oduvijek temelj velikog dijela hip hopa, čut ćemo ga u šapćućem braggadociju uvodne “St. Chroma”, ali to je tek jedan od brojnih slojeva koji obavijaju ovu ploču.
Tema koja se proteže kao jedan od koncepata poruke su i savjeti Tyleru koje mu kroz cijeli album ostavlja njegova majka. Neke od njih su tipičan pep talk poput one koju čujemo na samom startu albuma, prije nego se naslov ploče počne pjevati u uvodu u spomenutu “St. Chroma”, a u kojoj mu roditeljica poručuje da je on svjetlost, da svjetlo nije na njemu, već u njemu, dodajući: “Don’t you ever in your motherfucing life dim your light for nobody.”
Tyler slijedi ovaj savjet i u narednih pedesetak minuta svijetli svom svojom snagom, od “Rah Tah Tah” u kojoj repa upravo tako, poput strojnice koja ispaljuje stihove, preko moćnog paranoičnog singla “Noid” u koji je glazbeno uklopio sve od laveža pasa, preko rokerskih gitara do Ngozi Family, kultnog zambijskog benda iz sedamdesetih čiju “Nizakupanga Ngozi” savršeno semplira, pa do “Darling, I” i “Hey Jane” u kojima naglas razmišlja o strahovima vezanima za potencijalno roditeljstvo.
Gospođa majka tu je cijelo vrijeme da ga vodi svojim savjetima, nekad banalnim (“always wear a condom”), nekad dubioznim (“never tell a bitch you love her”), dok Tyler iznosi svoje kompleksne osjećaje vezane za vlastitu queer seksualnost. Mnogo je tu traume, od straha za budućnost, do osjećaja prema ocu kojega nikad nije upoznao, a s kojim ga na neki način majka pomiruje u “Like Him” u kojoj mu govori koliko mu je postao sličan i kako je za očevo napuštanje obitelji zapravo kriva bila ona.
Koliko god s jedne strane seksualnost propituje ozbiljno i zrelo (da, naravno, zrelost je još jedna od mnogih ponavljajućih tema albuma), Tyler se vrlo često spušta i na onu čistu animalnu viziju iste koja je puno primamljivija na plesnim podijima. Od nje frca, primjerice “Sticky” na kojoj u kratkim versovima gostuju GloRilla, Sexyy Red i Lil Wayne, prije nego u jednom od najmoćnijih trenutaka albuma grunu moćni puhači, ili kao i “Balloon” u kojoj seksualnu energiju donosi izvrsna Doechii.
Na naslovnici albuma Tyler nosi masku koja sugerira povezanost s tematikom iz pjesme “Take Your Mask Off” u kojoj secira nekoliko sudbina ljudi koji ne žive svoje autentične živote, poput lokalnih gangstera, gay kršćana u ormaru i drugih, dok u “Judge Judy” (s naslovom koji aludira na popularnu sutkinju s američke televizije) zapravo govori protiv onoga što se u suvremenoj kulturi naziva kink shaming i slut shaming, te poručuje da ne treba kritizirati načine na koje odrasli ljudi vode ljubav i s koliko partnera.
Ono što je najupečatljivije na “Chromakopiji” jest to kako je Tyler kao jedini producent ove ploče (što je rijedak slučaj u današnjem hip hopu) sve te silne teme i povremene kontradikcije zamotao u fino zvučno ruho koje jednako oduševljava svojim melodijama, beatovima i nepogrešivim deliveryjem, kao primjerice u plemenskom drmešu “Thought I Was Dead” koji služi kao najbolji primjer obuhvaćanja svega navedenog.
Ovo je istovremeno album uz koji možete plesati, pjevušiti, promišljati i dvojiti, a uz sve to donosi i nekoliko emotivnih momenata. Sve to bilo bi možda previše za ugurati u pedeset minuta, ali Tyler, the Creator kreira dovoljno privlačnog zvučnog krajobraza da se sve te različite stvari mogu pojaviti i koegzistirati u svojem bogatstvu, pa smo tako možda i neočekivano na dar primili možda čak i najbolji hip hop album godine, kao i jedno od najboljih ostvarenja 2024. općenito.
Tyler, the Creator najavio je i veliku svjetsku turneju na kojoj će se zaustaviti i u nekoliko europskih gradova. Kako će s njim nastupati i Lil’ Yachti, čini se da je ovo izuzetna prilika da uživo vidimo najveće zvijezde underground rapa današnjice. Naravno, poslije Kendricka Lamara.
Ocjena: 10/10
(Columbia, 2024.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
