Dana 3. studenog napustio nas je Quincy Jones u 92. godini. Bio je američki glazbeni producent, tekstopisac, skladatelj, aranžer, i producent, ali i čovjek izuzetnog značaja.
Gola ‘hladna’ statistika nekad jako precizno može ispričati priču o nečijem značaju, utjecaju i veličini. Upravo ona slikovito dočarava tko je bio Quincy Jones.
Godine 1968., Jones je postao prvi Afroamerikanac nominiran za Oscara za najbolju originalnu pjesmu za “The Eyes of Love” iz filma „Banning“. Također je bio nominiran za Oscara za najbolju originalnu glazbu za film „In Cold Blood“ iz 1967., čime je postao prvi Afroamerikanac s dvije nominacije u istoj godini. Jones je producirao tri najuspješnija albuma pop zvijezde Michaela Jacksona: „Off the Wall“ (1979.), „Thriller“ (1982.) i „Bad“ (1987.) od kojih je „Thriller“ i dalje najprodavaniji album svih vremena sa 70 milijuna prodanih primjeraka, što je i dalje za 20 milijuna više od drugoplasiranog albuma „Back In Black“ grupe AC/DC. Treba li opet spomenuti da su i on i Jackson bili Afroamerikanci?
Nadalje, godine 1971. Jones je postao prvi Afroamerikanac koji je bio glazbeni direktor i dirigent na dodjeli Oscara. Godine 1995. postao je i prvi Afroamerikanac koji je dobio humanitarnu nagradu Jean Hersholt od Filmske akademije. Izjednačen je sa zvučnim dizajnerom Williejem D. Burtonom kao drugi najviše puta nominirani Afroamerikanac za Oscara (sedam nominacija).
U toj kratkoj službenoj statistici se, dakle, za svako dostignuće spominje i ono „prvi Afroamerikanac“ što samo po sebi govori koliko je Quincy Jones doslovce bio superioran spram svih ostalih bijelih odličnika u konkurenciji u tadašnjoj Americi u kojoj je biti Afroamerikanac značilo biti građanin drugog reda. A kako je danas, možda najbolje govori činjenica da se trenutnoj predsjedničkoj kandidatkinji Kamali Harris kao otegotne okolnosti uzimaju činjenice što je crnkinja i žena.
Biti prvi u povijesti na poziciji primanja niza počasti, unatoč tome što one nisu isprva bile ustanovljene za pripadnike „krive boje kože“ (iako ne postoji kriva boja kože) i imati upravo to obilježje možda spada u najvišu sferu onog što Amerikanci maglovito maštaju kad ih se pita što predstavlja američki san. Biti prvi i time postati primjer i uzdanica svim svojim slično degradiranim sugrađanima i stalno pružati nadu da je tako nešto moguće, i nakon desetljeća otvorenih vrata za druge, ujedno i poželjno jest nešto što nadilazi možda svaku nagradu koju ljudsko biće može izmisliti.
Također doimalo se da za Quincyja Jonesa nemoguće ne postoji, već da je upravo nemoguće izazov da postane moguće. Godine 1985. on je producirao i bio dirigent humanitarne pjesme “We Are the World” koju su napisali njegovi puleni Michael Jackson i Lionel Richie, koja je prikupljala sredstva za žrtve gladi u Etiopiji tijekom Live Aid festivalske akcije u Londonu i Philadelphiji. Pjesma je tada prikupila skoro 11 milijuna američkih dolara što je ekvivalent sumi od 30 milijuna dolara u današnje vrijeme. Jedna jedina pjesma. I ta pjesma je 2021. ušla u Grammyjev Hall Of Fame.
Njegova životna priča jednako je teška ali i inspirativna kao njegov potez da iz svijeta jazza kao renomirano ime uđe u svijet pop glazbe i zauvijek promijeni kulturni krajolik cijelog svijeta.
Imali smo najbolji jazz bend na planetu, a ipak smo doslovno gladovali. Tada sam otkrio da postoji glazba, ali da postoji i glazbeni biznis. Da bih preživio, morao sam naučiti razliku između to dvoje. – Quincy Jones.
Quincy Jones rođen je na južnoj strani Chicaga 14. ožujka 1933., kao stariji od dva sina Sarah Frances (rođ. Wells; 1904.–1999.), bankovne službenice i upraviteljice stambenih kompleksa, i Quincyja Delighta Jonesa (1895.–1971.), poluprofesionalnog igrača bejzbola i stolara iz Kentuckyja. Dok je Jones bio mlad, njegova je majka doživjela shizofreni slom i poslana u psihijatrijsku ustanovu. Njegov otac se razveo od nje i oženio Elveru Jones, koja je već imala troje djece, a kasnije su dobili još troje zajedničke djece. Nakon nekoliko selidbi i po završetku Drugog svjetskog rata obitelj se zatekla u Seattleu gdje je Quincy pohađao srednju školu Garfield i razvijao svoje vještine kao trubač i aranžer. Među njegovim školskim kolegama bio je i Charles Taylor, saksofonist čija je majka, Evelyn Bundy, bila jedna od prvih jazz dirigentica u Seattleu. Jones i Taylor počeli su zajedno svirati, a s četrnaest godina svirali su u bendu Nacionalne rezerve kad je upoznao i 16-godišnjeg Raya Charlesa za kojeg je rekao da ga je najviše inspirirao da u tim godinama već razmišlja o vlastitom autorskom radu.
Već u dobi od 20 godina, Jones je otputovao s jazz orkestrom Lionela Hamptona na europsku turneju i upravo je ta turneja promijenila njegov pogled na rasizam u Sjedinjenim Američkim Državama. Kako je kasnije rekao, dobio je neki osjećaj perspektive u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. „Pogled na sukob između crnih i bijelih u Sjedinjenim Državama stavio sam na drugu razinu jer sam vidio previranja između Armenaca i Turaka, Ciprana i Grka, Šveđana i Danaca, Korejaca i Japanaca. Svi su imali te gnjavaže. Uvidio sam da je to osnovni dio ljudske prirode, ti sukobi. To mi je otvorilo dušu i um.“
Pogled na to koliko je snažan utjecaj pop glazbe, dobio je također vrlo rano u svojoj sviračkoj karijeri kad je 1956. povremeno svirao u CBS-ovom showu koji su vodili Jimmy i Tommy Dorsey i koji se uživo emitirao iz New Yorka. Jones je svirao drugu trubu u studijskom bendu koji je pratio 21-godišnjeg Elvisa Presleya u njegovih prvih šest televizijskih nastupa. Presley je između ostalih tada otpjevao “Heartbreak Hotel”, koja je postala njegova prva ploča broj 1 i pop ploča godine po časopisu Billboard.
Ubrzo nakon toga, kao trubač i glazbeni direktor orkestra Dizzyja Gillespieja, Jones odlazi na turneju po Bliskom istoku i Južnoj Americi koju je sponzorirala USIA-a, tj. Informativna agencija Sjedinjenih Američkih Država, da bi s povratkom potpisao ugovor s ABC-Paramountom i započeo svoju diskografsku karijeru kao vođa njegovog benda. Godine 1957. seli se u Pariz, gdje studira kompoziciju i teoriju kod Nadie Boulanger i Oliviera Messiaena, te nastupa u pariškoj Olympiji. Postao je glazbeni direktor u Barclayu, francuskoj diskografskoj kući i vlasniku licence za Mercury u Francuskoj. Iako je bio iznimno tražen i vodio nekoliko jazz orkestara s kojima je dobivao odlične kritike i dobar prijem kod publike, era big bandova bila je gotova. Jones je to itekako osjetio na svojoj koži. Za taj period je rekao: „Imali smo najbolji jazz bend na planetu, a ipak smo doslovno gladovali. Tada sam otkrio da postoji glazba, ali da postoji i glazbeni biznis. Da bih preživio, morao sam naučiti razliku između to dvoje.“
Biznis je ležao u diskografiji i filmskoj industriji koja je nasušno trebala orkestre.
U diskografiji je za njega bio bitan Irving Green, šef Mercuryja, koji mu je pomogao s osobnim zajmom i poslom glazbenog direktora njujorškog odjela tvrtke gdje je radio s Dougom Moodyjem, osnivačem Mystic Recordsa. Već 1961. Jones je unaprijeđen i postaje potpredsjednik Mercuryja, dakako prvi Afroamerikanac na toj poziciji, a iste godine, na poziv redatelja Sidneya Lumeta, sklada glazbu za film „The Pawnbroker“. Bio je to prvi od njegovih gotovo 40 glazbeno-filmskih hitova, zbog čega napušta Mercury i pakira kofere za Los Angeles, gdje pored filmske glazbe radi kao producent i aranžer za glazbene legende kao što su Frank Sinatra, Sarah Vaughan, Dinah Washington, Billy Eckstine, Ella Fitzgerald, Shirley Horn, Peggy Lee i Nana Mouskouri.
Nakon što je za Leslie Gore producirao hit singlove koji su se prodali u četiri milijuna primjeraka, pokreće svoj Qwest Productions. Frank Sinatra postaje njegov stalni klijent, da bi 1978. producirao soundtrack za „The Wiz“, glazbenu adaptaciju „Čarobnjaka iz Oza“, u kojoj su glumili Michael Jackson i Diana Ross. Prepoznavanje talenta Michaela Jacksona 1982. kulminira radom na albumu „Thriller“, najprodavanijim albumom u povijesti glazbene industrije. Okolnosti su htjele da upravo Jacksonovi singlovi globalno etabliraju i MTV kao prvu specijaliziranu glazbenu televiziju, koja dotad nije imala neki veći utjecaj iz razloga jer je igrala na rasističku politiku, ali je pritisnuta od strane drugih glazbenika i diskografa ‘okrenula ploču’ te je ispalo da je afroamerička glazba i za nju postala koka koja nese zlatna jaja.
Godine 1985. Quincy Jones debitira kao filmski producent uloživši novac u dramu koja je oslikavala težak i tmuran život crne populacije na američkom Jugu, ujedno i prvi film takve tematike za redatelja Stevena Spielberga. Taj film se zvao „Boja purpura“ koji je godinu završio s 11 nominacija za Oscara. Iste godine je objavljena pjesma „We Are The World“ za žrtve gladi u Etiopiji.
Ulazak u televizijski format bio je jednako uspješan; „Princ iz Bel-Aira“ lansira karijeru Willa Smitha, a isto se događa i LL Cool J-u nakon serije „In the House“. Pridoda li se tu konstantni rad s Michaelom Jacksonom u njegovim najplodnijim godinama, te s Frankom Sinatrom, Quincy Jones je u potpunosti obilježio 1980-te gotovo u svim najvažnijim formatima showbusinessa.
Devedesete dočekuje kao legenda koja ‘pretvara u zlato’ sve što je dotaknuo, stoga je bilo potpuno logično da on bude vođa inauguracijske ceremonije američkog predsjednika Billa Clintona.
Cijelo to vrijeme nije zaboravio svoje jazz korijene, jer upravo je on bio taj koji je godinama nagovarao prgavog Milesa Davisa da se vrati nekim svojim albumima iz 1950-ih koje je radio s Gilom Evansom, što je ovaj konstantno odbijao ne želeći revidirati svoju (orkestralnu) prošlost. Na koncu je najpoznatiji jazz trubač svih vremena popustio i unatoč upali pluća nastupio 1991. zajedno s Jonesom na Monteaux Jazz Festivalu. Umro je dva mjeseca nakon toga, a „Miles & Quincy Live at Montreux“ bilo je zadnje što je Miles snimio.
Sa Sinatrom je također radio do njegove smrti. Poznavali su se desetljećima jer Quincy Jones je bio i dio „Rat Pack“ povijesti kao dirigent i aranžer Sinatri, Sammyju Davisu Jr.-u, Deanu Martinu i Johnnyju Carsonu kad su nastupili s Orkestrom Counta Basie u lipnju 1965. u St. Louisu.
Njegov talent i prosvijetljenost nisu samo bili rezervirani za showbusiness, već su se odražavali i u agilnom društvenom aktivizmu koji je započeo u 1960-ima s potporom Martinu Lutheru Kingu. Jones je bio jedan od osnivača Instituta za crnačku američku glazbu (IBAM), čijim je događanjima cilj bio prikupiti dovoljno sredstava za stvaranje Nacionalne knjižnice afričkih američkih umjetnosti i glazbe, kao što je bio i jedan od osnivača Black Arts Festivala u svom rodnom gradu Chicagu.
Još u 1970-ima Jones je pokrenuo Quincy Jones Workshops edukativne radionice za usavršavanje glazbene, glumačke i autorske vještine kod mladeži slabijeg imovinskog statusa. Bio je osnivač Quincy Jones Listen Up Foundationa, neprofitne organizacije koja je izgradila više od 100 domova u Južnoj Africi i čiji je cilj bio povezati mlade s tehnologijom, obrazovanjem, kulturom i glazbom čak i interkulturalnom razmjenom između siromašnih mladih iz Los Angelesa i Južne Afrike. Godine 2004. Jones je pomogao pokrenuti projekt We Are the Future (WAF), koji djeci u siromašnim i sukobima opterećenim područjima daje priliku da žive svoje djetinjstvo i razviju osjećaj nade.
Koliko god bilo teško sažeti njegov mnogo puta nagrađivani impresivni rad koji se proteže na čak sedam desetljeća, uzet ću sebi slobodu i reći da pored svih famoznih statističkih podataka, za koje je teško vjerovati da pripadaju sudbini jednog čovjeka, (jer u ovom tekstu nije taksativno navedeno puno toga poput 80 Grammy nominacija od kojih je osvojio njih 28, toga da je Quincy Jones 2013. primljen u Kuću slavnih rock & rolla u kategoriji nagrade Ahmeta Erteguna, da ga je magazin Time proglasio jednim od najutjecajnijih jazz glazbenika 20. stoljeća, ili da mu je Barack Obama dodijelio National Medal Of Arts…lista je predugačka), da je možda upravo najvažnije to da je Quincy Jones bio čovjek nade.
Davao ju je cijelog života daleko većem broju ljudi od mnogobrojnih kojima je izravno ili neizravno pomogao.
U nedjelju 3. studenog nas nije napustio „samo“ veliki meštar ceremonija, već čovjek nade.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
