Nevjerojatni kritičarski hvalospjevi koje je prikupio ‘Songs of a Lost World’ probudili su mi nadu da su nam Robert Smith i ekipa, ako se priče o konačnom albumu pokažu točnima, uputili posljednji pozdrav o kakvom smo mogli samo sanjati.
Nekoć davno, krajem srednje ili početkom faksa, ozbiljno sam se navukao na The Cure. Svaki album koji bih uspio nabaviti (bilo je to vrijeme prije YouTubea ili Spotifya pa se većinom radilo o presnimavanju na kasete) preslušavao sam do iznemoglosti, uključujući i posrtaje poput “The Top“ ili preopsežnog “Kiss Me, Kiss Me, Kiss Me“, dok rane ubode “Three Imaginary Boys“ i “Seventeen Seconds“ još uvijek ubrajam među ogledne primjerke mračnije strane rocka.
Usprkos tome, nikada ih nisam smatrao jednim od svojih omiljenih bendova, ponajprije zato što su dotad već krenuli sa slabijim izdanjima “Wild Mood Swings“ i “Bloodflowers“ koja su mi naprosto bila nezanimljiva, u slučaju ovog drugog i puna bezrazložno dugih pjesama. Isti osjećaj budili su mi i njihovi maratonski koncerti, kako neki koje sam gledao na snimkama tako i headlinerski nastup na INmusicu koji, premda su odsvirali čitav niz mojih favorita, danas pamtim prvenstveno po nestanku struje.
Nevjerojatni kritičarski hvalospjevi koje je prikupio „Songs of a Lost World“ u tom su mi kontekstu probudili nadu da su nam Robert Smith i ekipa, ako se priče o konačnom albumu pokažu točnima, uputili posljednji pozdrav o kakvom smo mogli samo sanjati. Pritom moram naglasiti da sam osam pjesama izgubljenog svijeta do tog trenutka već poslušao, ali sam im iznova davao šansu strahujući da eventualno nije riječ o ploči čije se prave vrijednosti otkrivaju tek opetovanim reprodukcijama.
Ništa od toga, međutim, nije mi pomoglo da shvatim jesu li The Cure postali svete krave poput U2, koji što god da snimi dobije barem 4/5 u Rolling Stoneu i sličnim publikacijama, ili su svoju ulogu u ocjenjivanju odigrale i stare zasluge. Sasvim je moguće i da je jednostavno problem u meni, no stvarno ne vidim zašto bih “And Nothing is Forever“ i “A Fragile Thing“, kada ubuduće poželim pustiti neku njihovu baladu, pretpostavio “Funeral Party“, “Charlotte Sometimes“, “One More Time“ ili “Apart“.
“Songs of a Lost World“ nije loš album, svakako je bolji od svega što su snimili nakon “Wisha“, ali mu fali dinamike, točnije još poneka stvar makar srednjeg tempa, kao u interesantnim riffom vođenom gothic funku “Drone/Nodrone“. Ostatak materijala isključivo su laganice u kojima se pak ne događa dovoljno toga da bi dosegnule potrebnu razinu dramatičnosti, zbog čega je donekle umanjen i emotivni naboj Smithovih lamentacija o smrti, gubitku, prolaznosti vremena i kraju koji se neumitno približava.
Među pjesmama koje startaju nekoliko minuta dugim instrumentalnim dijelovima daleko je najbolji singl “Alone“ jer je njegov spoj eteričnih synthova i distorzirane gitare dovoljno privlačan i hipnotičan da se pretvori u nešto nalik loopu koji uspješno nosi čitavu skladbu. Klavir i orkestracije sljedeće “And Nothing is Forever“ nemaju tu snagu, a šteta je i što “Warsong“ nije iskoristila potencijal uvoda koji evocira čak i albume Nico.
“I Can Never Say Goodbye“ izuzetno je dirljiv rastanak od Smithovog preminulog brata čiji bi stihovi (‘from out the cruel and treacherous night/something wicked this way comes/to steal away my brother’s life’) vjerojatno zasjenili bilo kakvu glazbenu pratnju. Dosta je biranih riječi upućeno i odjavnoj “Endsong“ iako ja moram priznati da bih je skratio za kakvih tri do četiri minute.
Ako su The Cure stvarno stigli do kraja, “Songs of a Lost World“ predstavlja dostojan oproštaj, ali ne i remek-djelo koje se vrijedilo čekati 16 godina. Barem ovom starom fanu.
Ocjena: 6/10
(Capitol/Polydor, 2024.)