Dupkom pun Peti kupe usred radnog tjedna znači samo jedno – glazba Arsena Dedića itekako je potrebna u klupskom životu Zagreba.
Na našoj sceni nema previše uspješnih orkestara izvan institucionalne podrške, koji su ujedno u stanju dupkom puniti klupske prostore kapaciteta Petog kupea usred tjedna i to unutar zgusnute koncertne ponude u metropoli, posebno u mjesecu studenom koji je već tradicionalno prekrcan događanjima. Jedan od tih rijetkih je Homage Collective kojeg je okupio, prvenstveno jazz, gitarist Davor Doležal.
Homage Collective uspješno balansira između one poznate dvije krajnosti; jedna je udovoljiti publici, a druga je ona edukativna u izboru tematskih poglavlja. Tako je spomenuti orkestar dosad davao homage glazbi Curtisa Mayfielda, Chakke Khan, Roya Ayersa, Jamiroquaija, kao što je i prije mjesec dana imao nastup i s gostujućim Jimijem Tenorom i u neku ruku se ustalio kao povremeni „kućni orkestar“ Petog kupea koji se dosad pokazao da je u stanju udovoljiti produkcijskim uvjetima jazz orkestara.
U srijedu se Hommage Collective po prvi put okrenuo glazbi jednog domaćeg autora i to ni manje ni više glazbi Arsena Dedića, a to je svakako bila posebna vrsta izazova. Arsen Dedić je velikan hrvatske glazbe s ogromnim opusom koji zadire u sve glazbene pore od pjesama za djecu, šansone, brojnih rukavaca popa, sve do filmske glazbe, no, oprostit ćete mi na ekspresiji, ali sve je to mrtvo slovo na papiru ako se ta glazba ne izvodi i u vremenu nakon njegovog odlaska. Sjećanja na glazbene legende jedino na taj način žive, ako se njihova glazba donosi pred publiku i to ne rezervirano na gala večerima, već unutar klupskog pulsa koji kuca i usred tjedna bez prevelike pompoznosti u najavama.
U tom smislu odluka da se uroni u Arsenovo djelo i iznese ga se pred domaću publiku jest dosad najvažnija odluka Doležala koji stoji ispred Homage Collectivea i koji je za taj pothvat u dijelu repertoara odlučio ugostiti Matiju i Lu Dedić, zatim Kristijana Beluhana i Ivanu Husar Mlinac. U izboru repertoara napravljen je dobar i šarolik presjek utemeljen na best of presjeku Arsenovih djela utkanih u kolektivnu memoriju.
Dakle, bila je to večer svojevrsnog „zlatnog reza“ u kojoj Homage Collective nije mogao igrati na kartu plesnog ritma (kao što je to slučaj kad se pozabave glazbom američkih velikana), već na kartu emocija, a to se nikako ne bi moglo dogoditi da isporuka te glazbe nije bila vrhunski ugođena, što bi se reklo; po Arsenovim standardima.
Upravo ti Arsenovi standardi do kojih je Homage Collective uspio dobaciti su se te večeri pokazali ključnima ne samo da njegovo djelo za vječnost ponovno zaživi, već i da se pokaže i kao klupski adut i u ovoj 2024. godini zbog čega se već sad može reći da bi se „Homage Collective plays Arsen Dedić“ večeri mogle i budućnosti ponoviti još koji put, a možda postati i amblem spomenutog orkestra, jer ako ičija domaća glazba zaslužuje biti „u rotaciji“ pred živom klupskom publikom, to je glazba Arsena Dedića.
Krcati Peti kupe usred radnog tjedna govori sam za sebe po pitanju interesa publike. Koliko god sam znao da je Kristijan Beluhan odličan vokalni interpretator, moram priznati da me ugodno iznenadio i kao „Arsenist“ (ako treba početi izmišljati nove termine), u smislu da je svoj, da nije copycat, a da u izvedbi prati onu kompleksnu nit Arsenove izvedbe koja je uvijek odavala dojam lakoće i onog narativa „to bi mogao svatko“, a slično bi se moglo reći i za izvedbe Ivane Husar Mlinac koja je maestralno, ali ne kopirajući izvedbe Gabi Novak izvodila klasike poput „Kuća za ptice“, „Slavit ćemo sami“ i „Pamtim samo sretne dane“, ali i „Znat ćeš“ koju je u originalu pjevao Arsen osobno.
Najmlađa pjevačica te večeri bila je Arsenova unuka Lu koja dakako ima modernije glazbene uzore, no i ona je svojim piano nocturno pristupom u pjesmama „Dida moj“ i „Otkako te ne volim“ uspjela publiku zaintrigirati za slušanje, a ne za žamor. Bila je to prilika za čuti i „Pijanistu“ (dakako, pijanist je bio Matija Dedić), a te večeri su se još na repertoaru našle „Kuća pored mora“, „Sve što znaš o meni“, ali i pjesma „Večeras“ s prvog albuma – domaći bossa nova klasik nastao nakon što je Arsen upoznao Jobima, kao što nisu bile zaobiđene i najpoznatije instrumentalne teme skladane za film i dramski program, odnosno „U registraturi“ i „Gospoda Glembajevi“.
Katarza jedan i pol sat duge koncertne večeri u čast Arsena Dedića donijela je posljednja „Odlazak“ koju je publika dobrim dijelom zborno otpjevala. „Taj refren: „Tamo da putujem, tamo da tugujem“ sublimirao je u sebi kontraste sjete i svečane uzvišenosti, kao da se svatko ponaosob još jednom prisjećao velikog barda i u isto vrijeme ga ponovno ispraćao, a opet sretni što je njegova glazba i dalje tu i živa među ljudima koji žele biti snažno prožeti njome.
Hommage Collective svakako bi trebao ponoviti ovakvu večer, jer prošao je na svom, dosad, možda najvažnijem testu.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
