Kidalski zapisi predstavljaju sjajan uvid u arhiv starog Tinariwena, ali nastavak nažalost neće biti moguć jer su famozni pustinjski gitaristi sa svjetskom karijerom ponovno natjerani u izbjeglištvo.
Na velikim pozornicama nikad i nigdje nije viđen neobičniji bend od Tinariwena. U proljeće 2002. godine ljubljanski festival Druga godba slavio je osamnaesti rođendan kao jedna od najudugovječnijih i najprestižnijih europskih world music manifestacija. Headliner je bila unaprijed rasprodana Cesaria Evora u svom trećem nastupu na Križankama, a među brojnim novim imenima u festivalskom programu najavljen je Tinariwen koji je te godine na europskoj turneji promovirao prvo internacionalno izdanje „The Radio Tisdas Sessions“.
Redoviti posjetitelji Druge godbe imali su dosta bliskih kontakata s modernom zapadnoafričkom muzikom budući da su ranijih godina na festivalu slušali i gledali malijske i senegalske prvake Salifa Keitu, Baabu Maala i Youssoua N’Doura, ali ništa od toga nije ih moglo pripremiti za susret s Tinariwenom. Tuarezi iz jugozapadne malijske Sahare koji sebe nazivaju Kel Tamasheq u njihovim tradicionalnim pustinjskim odorama u prvi mah izgledali su im poput Tuskensa, pustinjskih ratnika iz Star Warsa. Kulturološki šok bio je obostran, svakako još izraženiji među ekipom na pozornici. Šestorka iz Kidala, zabačenog gradića u oblasti Adrar des Ifoghas na malijsko-alžirskoj granici tek se počela snalaziti u širokom i dalekom svijetu, na ruti koju je ucrtao engleski menadžer Andy Morgan.
Za frontmena Ibrahima Ag Alhabiba i njegove dečke sve je u toj putešestviji bilo potpuno novo i neistraženo. Do njihovog kraja iz svijeta su prije toga došli samo kalašnjikov, Toyota Land Cruiser i električna gitara. Zbog neprestanih obračuna malijske vojske i tuareških separatista iz ratobornog plemena Ifoghas nemirni Kidal je desetljećima bio pod opsadom, često u totalnoj izolaciji. Tek je krhko primirje uspostavljeno početkom 1990-ih omogućilo povratak Tinariwena iz izbjeglištva u Libiji, kao i putovanje u Abidjan, gdje su snimili slabo zapaženu kazetu „Kel Tinariwen“ iz 1992. godine.
Odlučujući iskorak napravili su 2001. nakon što je njihov malijski menadžer Manny Ansar izveo nemoguću misiju i organizirao Festival au Desert u saharskom bespuću nadomak Kidala. Transport kompletne binske opreme iz 1700 kilometara udaljenog Bamaka bio je dotad neviđen logistički pothvat, ali se itekako isplatio. Kad su Tinariwen zasvirali s četiri gitare njihova je sahelska pentatonika pretočena u električni desert blues zvučala drugačije od svega poznatog.
Martin Scorcese je na snimanju dokumentarnog televizijskog serijala „The Blues“ u svojoj potrazi za zapadnoafričkim korijenima američke muzike stigao do obale Nigera, gdje je obitavao legendarni gitarist Ali Farka Toure, međutim nitko nije istraživao dublje u pustinji. Festival au Desert pružio je jedinstvenu priliku, a među onima koji su to momentalno skužili bio je Andy Morgan, freelance novinar i vlasnik malog bristolskog labela Apartment 22. U Kidal je došao kao reporter, a otišao kao novi menadžer Tinariwena.
Ubrzo se vratio s francuskom tehničkom ekipom koja je postavila mobilni studio u prostorijama jedine tamašečke radio postaje Tisdas. Andy je doveo i producenta Justina Adamsa, londonskog gitarista iz pratećeg benda Roberta Planta. Justin je kao diplomatsko dijete odrastao u Kairu i dobro je poznavao islamske običaje, što je bilo korisno u inicijalnom kontaktu s lokalnim Tuarezima tradicionalno nepovjerljivima prema strancima.
Budući da je „The Radio Tisdas Sessions“ bio izvrsno primljen na world music sceni, s Andyem Morganom napravljen je još ambiciozniji plan, pa je za snimanje drugog albuma „Amassakoul“ (Putnik) iz 2003. godine unajmljen najbolje opremljeni malijski studio Bogolan koji je u Bamaku otvorio Ali Farka Toure. S tim antologijskim albumom dobacili su do Zagreba i priredili nam nezaboravan koncert u Aquariusu. Treći album „Aman Iman“ (Voda je život) iz 2007. godine također je snimljen u Bamaku, dok je četvrti „Imidiwan: Companions“ (2009.) nastao kao field recording u Ibrahimovom rodnom mjestu Tessalit.
Tinariwen su u tom razdoblju postali nezaobilazna planetarna koncertna i festivalska atrakcija sa zapanjujuće velikim dometom, od rokerskih megapozornica Glastonburya i Roskildea preko svirke ispred Rolling Stonesa u Slane Castleu do znatno manje razvikanih arapskih destinacija u Maroku i Siriji, gdje bendovi sa Zapada obično nisu dolazili na gostovanja.
Između svjetskih turneja stalna baza bila im je u Kidalu koji je u desetak godina relativnog mira i prosperiteta napokon dobio struju, internet i kulturni centar s tonskim studijem iz donacije Vojvotkinje od Luksemburga. S tim promjenama Tinariwen su po prvi put imali mogućnost napraviti snimke u kućnoj radinosti. Iz gomile demo materijala snimljenog u Kidalu od 2002. do 2008. godine sad su izdvojili 12 pjesama za novi kompilacijski album „Idrache (Traces of the Past)“. Od toga su 4 dosad neobjavljene pjesme, dok se preostalih 8 demo snimki pojavljuju u dobro poznatim finalnim verzijama na albumima „Amassakoul“, „Aman Iman“ i „Imidiwan: Companions“.
U 60-ak minuta „Idrache“ nam, sasvim očekivano, otkriva malo drugačiji Tinariwen. Spontaniji i opušteniji, na pustinjskom zraku i domaćoj hrani. Neopterećen rokovima za snimanje, menadžerskim diktatima i pregovorima s izdavačima. Ovdje je zabilježeno kako je bend zvučao kad je svirao samo za svoj gušt i najbliže frendove iz Kidala.
Kompilaciju otvara „Soixante Trois“, pjesma o tragediji Ibrahimove generacije koja je 1963. godine u najranijem djetinjstvu potjerana u izbjeglištvo pa je cijelu mladost provela potucajući se po Alžiru i Libiji, stalno sanjajući povratak u rodni kraj na zemlju Ifoghasa. U njoj se u podjednakom omjeru miješaju duboka nostalgija i pravednički gnjev, pa je „Soixante Trois“ bila i ostala jedna od ključnih pjesama za potpuno razumijevanje Tinariwena.
Za najavni singl odabrana je dosad neobjavljena „Amoss Idrajav“, moćna pjesma iz 2006. godine, zapravo toliko impresivna da je neobjašnjivo zašto svojedobno nije upala na album „Aman Iman“. Instrumentalno je posebno zanimljiva „Alkhar Dessouf“ koja nam je poznata s albuma „Amassakoul“, ali tamo je smiksana u svega pet minuta. Ovdje je to osmominutna meditativna tema u kojoj rasvirani Tinariwen zvuče kao saharski Grateful Dead.
Jedna od karakteristika kompilacije „Idraces“ je bitno različit tretman ženskih vokala koji očito nisu bili samo pratnja nego ravnopravno uključeni u vokalni call and response. S Tinariwenom su na prvim turnejama pjevale sestre Mina i Wonou Walet Oumar. Starija Wonou umrla je 2005. godine od neke misteriozne bolesti, a na njeno mjesto došla je imenjakinja Wonou Walet Sidadi koja je poslije prešla u Tamikrest. Mina se najdulje zadržala u Tinariwenu, sve do udaje i preseljenja u Hamburg, pa je na naslovnici ovog izdanja istaknuta kao nekadašnja stalna članica benda. Dok u Ibrahimovoj pjesmi „Tenere Dafeo Nikchan“ na albumu „Amassakoul“ uopće nije bilo ženskog vokala, u demo verziji koja zatvara ovu kompilaciju zabilježena je jedna od najboljih uloga Mine Walet Oumar.
Kidalski zapisi objavljeni na „Idraces (Traces form the Past)“ predstavljaju sjajan uvid u arhiv starog Tinariwena, ali nastavak nažalost neće biti moguć jer su famozni pustinjski gitaristi sa svjetskom karijerom ponovno natjerani u izbjeglištvo i nema nikakvih naznaka da će dobiti priliku za povratak. Od 2012. godine, kad je održan zadnji Festival au Desert, Kidal je ratna zona u kojoj se sukobljavaju pobunjenici iz pokreta za nezavisnost Azawada, malijske vojne i paravojne formacije, teroristi iz Al Qaide, saharski narkotrafikanti, lokalne tribalne milicije, a odnedavno i Wagnerovi ruski plaćenici. U takvom okruženju nikome više nije do svirke.
Ocjena: 9/10
(Wedge, 2024)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
