Gotovo četvrt stoljeća nakon posljednjeg albuma sa svojim kubanskim sastavom, Marc Ribot je ponovno okupio ekipu i reanimirao sastav s kojim je snimio svoja najpitkija, ali i neka od najuzbudljivijih izdanja.
Zvuči mi pomalo zastrašujuće da sam prvi put Marca Ribota gledao prije sad već više od dvadeset godina na njegovom solo nastupu u KSET-u, na koncertu na kojem je nastupao sam s gitarom i balonima koje je povremeno bušio gazeći ih poput pedala u ambijentu tako tihom da je bilo potrebno isključiti i ventilaciju kako ne bi ometala njegovo muziciranje. “Muy divertido!” (“vrlo zabavno”), netko je uzviknuo na kraju koncerta, što je bio ujedno i naziv njegovog drugog albuma s bendom Los Cubanos Postizos. “O, da je barem taj bend sad sa mnom,” rekao je Marc. “Možda neki drugi put.”
Imali smo priliku nakon u raznim kombinacijama gledati ovog njujorškog gitarista koji je do najšire publike dopro prvenstveno kao ključni pobočnik legendarnog Toma Waitsa, dajući njegovim najvećim uspješnicama onaj posebni zvuk koji je u solo dionicama savijao tonove pod nemogućim kutovima. Samo dvije godine kasnije vratit će se u isti klub sa Spiritual Unity, sastavom čiji su naziv i zvuk bili posveta istoimenom kultnom albumu avangardnog saksofonista Alberta Aylera, a zatim i u Primoštenu u sklopu SuperUho Festivala gdje će s bendom promovirati ploču protestnih pjesama “Songs of Resistance”.
No, kako su jedine dvije ploče s Los Cubanos Postizos objavljene na okretu stoljeća postajale stvar sve dalje prošlosti, činilo se kako su šanse za onaj neki “drugi put” za povratak s tim bendom, a koji je spomenuo 2003., postajale sve manje, pa je kao posebno iznenađenje došla vijest o Marcovom povratku u Zagreb, ovaj put u sklopu programa Lisinski srijedom i to upravo s Protetičkim Kubancima koji su nedavno ponovno reanimirani s novim bubnjarom Horaciom “El Negrom” Hernandezom na bubnju, te uz izvorne članove, fantastičnog basista Brada Jonesa kojeg smo gledali i u Primoštenu, Anthonyja Colemana na klavijaturama i udaraljkaša EJ-a Rodriqueza.
Potonjeg nismo sinoć vidjeli na pozornici male dvorane Lisinskog jer je, kako reče Ribot, propustio svoj let, a kako turneja Postizosa ne bi bila otkazana na njegovo je mjesto kao spas u zadnji čas uskočio Lazaro Zumeta koji nije skidao osmijeh s lica tijekom cijelog koncerta, vidno uživajući u prilici da muzicira s ovim sjajnim bendom. “Da je barem došao u SAD prije par tjedana, pa da smo njega izabrali za predsjednika,” rekao je Ribot, glasni kritičar povratnika u Bijelu kuću, Donalda Trumpa. “Sad bih se osjećao još bolje.”
Bend koji je izvorno okupljen kako bi svirao glazbu kubanskog majstora Arsenija Rodrigueza u prljavijim aranžmanima koji ritmove rasplesanog otoka sviraju kroz filter užurbanog kaosa New Yorka zapravo je jedan od najpitkijih Ribotovih projekata, ali isto tako jedan od onih u kojima je Marc odsvirao neke od svojih najuzbudljivijih gitarističkih bravura, pa ne čudi da su ulaznice za ovaj koncert bile brzo razgrabljene do posljednjeg stolca. Iako, bilo bi bolje da stolaca nije uopće bilo i da je publika mogla cijelo vrijeme plesati, kao što je to učinila za vrijeme drugog bisa.
Dok su u isto vrijeme kat iznad također latino ritmovima mnogo veću publiku zabavljali Gypsy Kings (nećemo ovdje raspravljati o ukusima jer nismo zajedljivi krokodili), Ribot je koncert otvorio s “Los Teenagers Bailan Changui”, nakon čega je u krilo uzeo svoj legendarni Fender Jaguar na kojemu se jasno vide tragovi višedesetljetnog staža i nije ga ispuštao do zadnje pjesme. Njegov zvuk je jedinstven, kao da izvrće sve postulate “pravilnog” sviranja gitare, a posebno je nadahnut kad svira preko kubanskih ritmova stilom koji će kasnije prenijeti i u neka od najboljih sola na Waitsovim albumima, poput primjerice “Hoist That Rag” s albuma “Real Gone” iz 2004. godine.
I teško je odrediti zvuče li Los Cubanos Postizos bolje kad su u višoj brzini, kao na Ribotovoj vlastitioj kompoziciji “Postizo”, ili kad sviraju balade poput “No me llores mas” ili “La vida es un sueño”. Kako bilo, bend je u svakom trenutku podložan raspoloženju svoga vođe koji čas svira nježno i s finim twangom, da bi u narednoj kompoziciji poludio potpuno pankerski kako to često čini u svom triju Ceramic Dog koji još uvijek očekujemo na zagrebačkim pozornicama.
Svaki Ribotov koncert u Hrvatskoj dosad bio je potpuno drugačiji, ali isto tako svaki put vam je jasno da gledate jedinstveni talent kojeg god da se stila prihvatio, bio to jazz, klezmer Johna Zorna, haićanska klasična gitara (vidi album posvećen mentoru Frantzu Casseusu), eksperimentalni zvuci, minimalizam, agresivni pseudo-rock ili protetička kuba.
Njegov utjecaj na glazbenike iz cijelog svijeta i dalje neprestano raste, pa je bilo lijepo, koliko i očekivano, sinoć u publici vidjeti neke od najboljih gitarista (i drugih muzičara) s domaće alternativne scene. A i oni koji o glazbi ne znaju mnogo, moraju ostati zapanjeni kad čuju za što je sve gitara sposobna kad se nađe u rukama istinskog vizionara. I koliko god me oduševio ovogodišnji ljubljanski nastup mladog Juliana Lagea sa Zornovom Electric Masadom, mislim da je stari mačak sinoć opet u mom osobnom sustavu izborio titulu najboljeg gitarističkog nastupa godine. Muy divertido!
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
