Ne dogodi se često tjedan sa baš toliko sjajne glazbe objavljene u jednom danu. Takvi su, kako bi naš narod rekao, rijetki petki.
Jacob Banks “Yonder: Book I”
Jacob Banks jedan je od onih izvođača koji mi nikad nisu do kraja postali jasni, niti mi se baš do kraja sviđa to što rade, ali istodobno u svemu tome ima dovoljno “nečega” da tu i tamo provjerim imaju li kakvih noviteta. Taj neodređeni odnos traje još od albuma “Lies About the War” iz 2022. za koji i dalje nisam siguran sviđa li mi se zapravo, ali ga svako toliko ponovno preslušam, no novi EP ‘Yonder: Book I’ sjeo mi je na prvu.
Otvara ga pjesma “Silver Tongue”, kratka i opasna afrobeat poskočica na tragu velikog Fele Kutija, ali odjevena u suvremeno produkcijsko ruho i otpjevana, umjesto afričkom, težinom američkog juga. Odmah nakon nje slijedi “Celebrate”, prekrasan mali šlager komadić s neke nepostojeće opatijske terase nekog dobrog hotela kakvog kod nas nema. Naredna “Lover” ponovno je iznenađenje jer nas Banks odvodi u mutne i duboke gospel vode, e samo da bi se u “Come As You Are” ponovno našli na nekoj izmaštanoj terasi prije nego sve završi s “A Tree Never Waters Itself”, još jednom odličnom suvremenom afro – beat igrarijom. Ovoga puta mi je Banks sasvim jasan i ima 5+ u mojoj knjižici.
Les Amazones D’Afrique “Wa Jo”
Čini mi se unazad nekoliko godina da nema uzbudljivije nove glazbe od izvođača s afričkog kontinenta koji su svoje muzičko naslijeđe uspjeli na najbolji mogući način spojiti sa suvremenim zapadnjačkim glazbenim tekovinama. Jedan od takvih izvođača su i Les Amazones D’Afrique koje su me ranije ove godine već oduševile s albumom “Musow Danse”, a ništa manje nisam oduševljen ni novim singlom ‘Wa Jo’. Nadam se da su oni koji su ove godine bili na INmusic i pogledali Ibibio Sound Machine, još jednog od izvođača koji spadaju u spomenutu kategoriju i, ako jesu i ako im se svidjelo to što su čuli i vidjeli, ne bi trebali dvojiti ni trena oko toga je li i ovaj singl nešto što svakako moraju čuti. Da, jest.
Father John Misty “Mahashmashana”
Nakon što je 2017. pomeo konkurenciju albumom “Pure Comedy”, opisavši kao rijetko tko na sceni to prokleto naše ‘ljudsko stanje’, Father John Misty izbacio je još dva albuma, “God’s Favorite Customer” i “Chloe and the Next 20th Century”, koja mi nakon gargantuoznog remek-djela kakvo je “Pure Comedy”, jednostavno nikako nisu sjela. Nije da su ti albumi loši, ali kad se zajebeš pa napraviš nešto veće i od sebe i od svijeta, nije lako nastaviti istim intenzitetom.
“Mahashmashana'” ili great cremation ground, prevedeno sa Sanskrita, za mene je zapravo povratnički album Father John Mistya koji zvuči kao nešto što bi u nekoj pretpostavljenoj kasnoj fazi stvaralaštva i života možda snimili Beatlesi ili Leonard Cohen kasnih 70 –ih. Unatoč tome, Josh Tillman (koliko god kolega Laić rekao da zvuči kao Elton John) uspio je stvoriti onu “instantnu prepoznatljivost” kakva je u današnje vrijeme inflacije svih ideja i svih stvari gotovo endemska pojava – dovoljno je čuti prvi nekoliko taktova bilo koje od njegovih pjesama i odmah je jasno da to može biti samo on, a to je nerijetko odlika pravih velikana.
Warhaus “Karaoke Moon”
Belgijski kantautor Maarten Devoldere u posljednjih se nekoliko godina prometnuo u broj 1 “dečka koji obećava” i od 2016. do danas izbacio sveukupno četiri albuma od kojih je svaki bolji od prethodnog. “Karaoke Moon” dolazi nakon nevjerojatno zavodljivog i zaraznog “Ha Ha Heartbreak” iz 2022. i nastavlja na sličnom, ali dovoljno drugačijem tragu da bude svjež, zanimljiv i da zove na opetovano slušanje. Osim toga, Devoldere se na ovom albumu glazbeno odvažio otići dalje nego dosad pa čak i eksperimentirati, barem što se njegovih standarda tiče kao u “What Goes Up”, “Zero One Code” ili “The Winning Numbers”. Za one kojima nikako ne sjeda nova era Nicka Cavea i Bad Seedsa (a znam da vas itekako ima), novi Warhaus mogao bi biti odlična utjeha. Uzevši sve u obzir, bilo bi i vrijeme da ga se dovede u Hrvatsku.
The Coward Brothers “The Coward Brothers”
Elvis Costello i T Bone Burnett dvije su neprikosnovene glazbene legende koje su prvi put zajedno surađivale 1985. na singlu “The People’s Limousine” koji su potpisali kao The Coward Brothers. Četiri desetljeća kasnije, dobili smo i njihov istoimeni punokrvni zajednički album koji istovremeno zvuči i ne zvuči kao nekakav američki roots album, a koji su neki dan predstavili u “Late Night Showu” Stephena Colberta. U suštini, riječ je o albumu koji je nastao zato što su se sastala dva dobra prijatelja koja vole to što rade pa su nešto i snimili, bez pretenzija ili bilo kakvih očekivanja, a što u krajnjoj liniji i jest dio originalnog stava američke roots glazbe – just play and have some fun along the way.
Baby Rose “Landslide”
Baby Rose vjerojatno je najbolji ženski vokal današnjice, iako bih se kladio u prste lijeve ruke da se u Hrvatskoj može na prste desne ruke nabrojiti one koji ju slušaju i prate. Teško je slušajući Baby Rose povjerovati da joj je tek 30 godina, a pogotovo ako se sjetimo i EP-ja “Slow Burn” koji je ranije ove godine objavila u suradnji s BADBADNOTGOOD i koji bi, siguran sam, otopio i one najtvrđeg srca. Ovaj novi singl zapravo je obrada kultne pjesme kultnog Fleetwood Maca, a čini se da vlak ponovnog otkrivanja tog benda kod mlađih generacija neće tako brzo stati. Kad bi svi Fleetwood Mac obrađivali kao Baby Rose, čak bih se usudio reći da se nadam kako je taj vlak zapravo vlak HŽ-a pa da možemo biti sigurni da još godinama neće stići na odredište.
Franz Ferdinand “Night or Day”
Zvuči kao Franz Ferdinand.
Kim Deal “Nobody Loves You More”
Ne zvuči kao Kim Deal.